četvrtak, ožujak 18, 2010
Isforsirani zavjet hrvatskih političara koji podrazumijeva gašenje brodogradilišta, suštinski je identičan onome za što su pojedini austrijski i njemački političari ovdje koristili HAAB, sve dok nije spektakularno otišao u vražju mater.
Kad bismo danas trebali nečim označiti razdoblje od prošlog ljeta naovamo, posve sigurno bi ono u Hrvatskoj bilo imenovano po brojnim velikim privredno-kriminalnim aferama čija se svježina zasad ustrajno održava, što je ovdje veoma neobično, čak i kaznenim prijavama te policijskim istragama. Naime, takvih je slučajeva bilo napretek i prije, i godinama se u demokratskoj Hrvatskoj moglo do mile volje pisati o njima, samo što to nikad nije izazvalo ama nikakvu reakciju tužilačko-pravosudno-policijskog kompleksa; često se kazivalo da za to nedostaje "političke volje"... A sad, odjednom ispada kako možemo reći da živimo u antikorupcijsko vrijeme nove Hrvatske, samo još da vidimo - gadnim batinama upućeni na kroničnu skepsu - je li tomu sve baš tako i neće li čitava ta gorda stvar u međuvremenu nekako poći ukrivo.
Pacajući se u blagotvornoj sapunici tekućeg perioda, dok bodro promišljamo ukupni kontekst te začudne priče s viškom neprobavljenih obrata, složit ćemo se kako je sve počelo s onim naprasnim oproštajem
Ive Sanadera uoči sezone godišnjih odmora. To je bila točka kozmički upadljiva, neprijeporna i kardinalna poput ekvinocija, a neki drugi momenti ostali su više u sjeni, pa ćemo ih zacijelo potom godinama razlagati. Svakako, ubrzo se potvrdilo da nam je bivši premijer beznadno upleten u aferu oko
Hypo Alpe Adria banke, koruške pošasti čija djelatnost također spada pod rečene stare vijesti s naknadnim efektom. S takovrsnom oznakom HAAB-a, međutim, ipak je dosad zabilježeno više involviranih te suspektnih lica od javno prepoznatljivog imena, negoli u desetak prosječnih slučajeva o kojima se pisalo ili se piše.
Za ovu zgodu nabrojimo tek manji dio njih, uz Ivu Sanadera, koji su ovako ili onako zatečeni u predmetu čuvenom po suradnji naših političara i biznismena sa inozemnim njihovim kolegama na opsežnom pljačkanju ove zemlje:
Franjo Tuđman,
Ivić Pašalić,
Vladimir Zagorec,
Miroslav Kutle,
Ninoslav Pavić,
Milan Bandić,
Božidar Kalmeta,
Ivan Jakovčić,
Miomir Žužul,
Tomislav Karamarko,
Slavko Linić,
Robert Ježić,
Krešimir Starčević... Ali, kod nas ovakve storije prestižu jedna drugu, uzrokujući tešku inflaciju skandala iz toga žanra, pa smo jedva stigli pravo trznuti na istodobnu službenu reaktualizaciju još jedne hotimično zaturene svinjarije, one u vezi s
Podravkom. I dok se pokušavamo snaći u njezinim neprebrojnim, mutnim rukavcima i mrtvajama, iza ugla nas je ovih dana spucala novost, opet relativna, koja dopunjuje potonju aferu te navodi kako je Sanaderov potpredsjednik vlade
Damir Polančec onomad isporučio INA-u mađarskome MOL-u, u zamjenu za kredit kojim su mučki otkupljene ključne dionice koprivničke prehrambene tvrtke.
U međuvremenu, dakle, politički su pad doživjeli i Sanader i Polančec, a nešto umnogome slično zbiva se ovoga momenta i posred neposrednoga hrvatskog
Posrijedi je načelo tržišne konkurencije u politici, ono kad veća riba jede manju: naša brodogradnja, nekoć pri svjetskom vrhu, u tom smislu ni danas uopće nije bezazlena susjedstva, u Crnoj Gori. Tamošnji dugogodišnji neupitni politički te ekonomski gazda
Milo Đukanović najavio je povlačenje u prijevremenu mirovinu, da bi zatim to porekao, pa onda ponovno djelomično ustvrdio ono prvo.
No strukturno važniji od konačnog ishoda te epizode jest zajednički nazivnik najvažnijih aferaških potresa u, izgleda, jedine dvije „zapadnobalkanske" države koje gotovo jednoznačno naginju prema Zapadu. Trend o kojem je tu riječ, dakle, otkriva presudan utjecaj te interni tajming europskounijskih zemalja, tj. njihovih politika i sezonskih akcija, na dramatičan razvoj unutarnjih prilika u ovima našim dvjema; sve oko HAAB-a ispostavilo se u Hrvatskoj za naplatu tek onda kad je ta propadajuća banka zaljuljala šire polje interesa u Austriji i Njemačkoj, dok je naftaški segment
Podravkina i Polančecova istražnog dosjea također upotpunjen iz EU-a, točnije Mađarske. Uzrok, pak, Đukanovićeva neviđenog zamuckivanja potječe iz posve istog smjera, i tu su oni koji to kažu u pravu već stoga što on jednostavno ni o kojem drugom centru moći nije niti približno toliko ovisan.
Drugim riječima, malne da nas je zakačilo samo po inerciji, a
istom nam glavne političke i ekonomske moćnike vijaju unaokolo kao gluvu kučku, štono bi rekli izvjesni naši susjedi...
U Njemačkoj i Austriji angažirane su stotine istražitelja nad
Hypo bankom, uključena je i Agencija za nadzor financijskog poslovanja u Liechtensteinu, pa je zapravo neizbježno da uslijed tako dimenzionirane frke nastrada i pokoji razuzdani provincijski kokošar, čisto kao kolateralna žrtva. Svi ostali razlozi njihova kraha su pritom manje presudni, ma koliko bili ozbiljni te čak ozbiljno iskorišteni. Taj smo kauzalitet i poredak vrijednosti većim dijelom bili u mogućnosti pojmiti tek sa
Hrvatski političari ucijenjeni su vlastitom kompromitiranošću pri zaštiti vlastitog interesa, i kreditima što su ih podizali na račun svojih sugrađana. Izuzev odnosa EU-a s njima, zasnovanog na tim datostima, ne znamo ništa više o krucijalnom sadržaju saveza u koji hrlimo zadrškom, doduše, jer je tako valjda bilo u interesu spomenute istrage. I tek što bi dobrohotni hrvatski čovjek pomislio da Europska unija nije ništa doli pronađena zemlja Dembelija, makar i konfederativno parcelizirana, ali od čije će kreposti i za nas nešto preteći, evo nam iduće vijesti.
Ona javlja kako su Polančec i Sanader u tajnosti
obećali Europskoj uniji da će hrvatska brodogradilišta poslati u stečaj, te kako potonja strana i dalje očekuje da Hrvatska to ispoštuje, utoliko nam otkrivajući sam sadržaj inače zatajnih dogovora. Već znamo da Sanaderova nasljednica
Jadranka Kosor čini sve što sada čini samo zato jer više naprosto nema izbora - ona doista ne - pa možemo s popriličnom sigurnošću vjerovati u naskorašnju realizaciju te europskounijske želje. Ali, to nam ujedno otkriva neke druge motive zemalja EU-a, suprotne onima pravedničkim što nam tako napadno padaju na um, tronutima djelotvornošću tamošnje pravne države koja, eto, i nama udara zaslužen ritam. Isforsirani zavjet hrvatskih političara koji podrazumijeva gašenje brodogradilišta, umjesto pritiska na iste ljude da spriječe njihovo propadanje i onemoguće privatni interes što im siše krv, suštinski je identičan onome za što su pojedini austrijski i njemački političari ovdje koristili HAAB, sve dok nije spektakularno otišao u vražju mater.
Posrijedi je načelo tržišne konkurencije u politici, ono kad veća riba jede manju: naša brodogradnja, nekoć pri svjetskom vrhu, u tom smislu ni danas uopće nije bezazlena. Postoji znanje, potvrđena radna snaga i proizvodni pogoni, kapaciteti sposobni da se ponesu s dobrim komadom svirepoga globalnog tržišta, ali ono što joj dolazi glave su, ukratko, svjesno navođeni domaći paraziti. A inozemne silnice najbolje je neki dan u emisiji Poslovni klub na HTV-u razmontirao jedan nujni škveranin, tumačeći kako su neke jake europske države, poput Francuske, nedavno uvidjele grešku privatiziranja vlastitih brodogradilišta koja sad vraćaju u državno vlasništvo, pri čemu im takova naša, logično, smetaju. Nešto slično, samo za ilustraciju, uradili su nam i Nijemci s telekomunikacijama, samo zato što si mogu bez velikog poslovnog rizika dopustiti lagodno i unosno reketarenje nad kolonijama.
Hrvatski političari ucijenjeni su vlastitom kompromitiranošću pri zaštiti vlastitog interesa, i kreditima što su ih na račun svojih sugrađana podizali da bi se tome interesu mogli mirnije posvetiti. Izuzev odnosa EU-a s njima, zasnovanog na tim datostima, mi kao društvo - znači, kulturna te politička zajednica - ustvari ne znamo ništa više o krucijalnom sadržaju saveza u koji hrlimo. Nedoraslo se veselimo tamošnjim lokalnim pobjedama najboljih među njihovim zakonima, u čijem odjeku na hrvatskom prostoru iščitavamo doseg sad već nešto pristojnije civilizacijske akustike, no totalno slijepi za očitu činjenicu da se i opet najgorom pljačkom pokazuje ona što se izvodi pod apsolutnim zakonskim pokrićem. To je ono drugo lice relativno uređene Europske unije i njezine politike, zajedno s nama i našom - pa, sve to skupa, ovo što se upravo događa, tako se zapravo nadaje samo kao nastavak korupcije drugim sredstvima... Antikorupcijskim, kažu.
H-alter
srijeda, ožujak 17, 2010
Trilogija otpora (3): Intervju s radnicima Jadrankamena
Potaknuti natpisima u novinama zadnjih tjedana, članovi MASA-e iz Splita su 11. 03. 2010. potakli razgovor o situaciji u bračkom Jadrankamenu sa Zlatkom Eterovićem, predsjednikom Udruge malih dioničara, te još jednim radnikom kamenoloma koji je želio ostati anoniman jer sredstva za život zarađuje radeći u Jadrankamenu već dugi niz godina, a direktor je pod prijetnjom otkaza zabranio radnicima bilo kakvu komunikaciju s medijima.
MASA: Današnjoj situaciji u Jadrankamenu je kumovala privatizacija poduzeća. Možete li nam nešto reći o tome?
Z: Pretvorba poduzeća je izvršena 1993. godine pa je dotadašnje društveno poduzeće postalo dioničko društvo. Službena državna revizija iz vremena koalicijske vlade 2002. godine utvrđuje da nema primjedbi na pretvorbu koja je izvršena u skladu sa zakonom, ali se u postupku privatizacije našao niz nepravilnosti pa mišljenje revizora nije pozitivno. Radnici i ostali mali dioničari su upisali 51 % dionica, a ostalo su imali razni državni fondovi i to je bilo u redu, ali problemi nastaju s početkom preuzimanja većinskog paketa dionica od strane firmi Brune Orešara (GAIA). Tada udio malih dioničara pada na 15 %, a većinski vlasnik ne prihvaća njihova člana u Nadzorni odbor, niti među sedmero članova tada a ni kasnije kad smanjuje broj članova na tri.
Do ulaska Bruna Orešara Uprava isplaćuje dvije dividende, a od 1996 do danas nije isplaćena nijedna. Poduzeće je procijenjeno na oko 21 milijun DM, a dividenda koja je bila isplaćena za jednu godinu iznosi više od milijun DM. Znači, u razdoblju od 15 godina vjerojatno bi bilo oko 15 000 000 DM što je skoro jednako vrijednosti firme. No, isplata nije redovito izvršavana, već se dogodila samo dva puta. Unatoč tome, država ne sankcionira Brunu Orešara za kršenje ugovora, pa mu tek naknadno oduzimaju dio paketa kupljenih dionica, ali mu nakon nekog vremena ponovo omogućavaju da ih stekne kupovinom od firme koja ih je dobila kao plaću za obnovu nakon rata. Iako neko vrijeme nije imao većinski paket, B. Orešar se čitavo vrijeme predstavljao kao većinski vlasnik te je poduzeće koje je u trenutku njegova dolaska imalo preko 600 radnika i samo 4 300 000 kn zaduženja, doveo do 2002. godine na samo 300 radnika ali sa dugom od 43.000.000 kuna. Jadrankamen daje pozajmice firmama u vlasništvu B. Orešara da bi mu se one vratile u obliku dionica već polumrtvih firmi koje su prebivane i o znatno većoj cijeni od nominalne. Na taj način je izvlačen novac...
MASA: Jadrankamen je očito postao žrtvom privatizacijske politike, mislite li da je moguće još nešto napraviti da bi se to ispravilo?
Z.: U svim firmama gdje su utvrđene nepravilnosti sud bi trebao oduzeti nezakonito stečenu imovinu s tim da se najviše pažnje posveti većinskom vlasniku koji je i donosio sudbonosne odluke. Oduzetu imovinu bi se trebalo dati dijelom jedinici lokalne samouprave, dijelom radnicima, a manjim dijelom bi se nadoknadila šteta manjim dioničarima. Svakako, ukoliko je šteta (dug) veći od vrijednosti dionica tada bi ga krivac morao nadoknaditi iz osobne imovine.
MASA: Što mislite o povećanju uloge radnika u upravljačkoj politici?
Z.: To je jako pozitivno. U svijetu se širi tzv. radničko dioničarstvo i sve prave firme nastoje da što veći broj radnika budu ujedno i dioničari jer to podiže motivaciju za rad, a radnik osim plaće dobiva i dio kolača koji je dosad bio rezerviran samo za gazdu.
MASA: Koliko država može pomoći radnicima kad su oni i poslodavci/vlasnici na istoj strani?
Z.: Može ako politika ne bude umočena u firme, ako riješi uteg kriminalne privatizacije i kad se firme budu kupovale novcem, a ne podobnostima. Možda će i vlasnici bolje gledati svoje radnike pa će i sami moći mirnije spavati. Ali možda opet dođe do nekog povrata otete imovine, ovog puta ne crkvi nego radnicima...
MASA: Što mislite o mogućnosti da se radnici sami organiziraju i preuzmu tvrtke koje sad loše posluju i (ili) ne isplaćuju plaće radnicima?
Z.: U dosta firmi je došlo do odljeva kvalitetnog kadra, koji su, ako su imali mogućnosti, pokretali vlastite firme. Iako manje, još uvijek ima potencijala pa vjerujem da bi se radnici uspjeli sami organizirati, a po potrebi i na ključna mjesta dovesti sposobne ljude. Naravno, kad ne bi bilo previše dugova bilo bi puno lakše.
* * *
MASA: Možete li nam reći kakvi su stavovi radnika? Dvije plaće su vam kasnile, pa je Sindikat pokrenuo proceduru pokretanja štrajka. Kakvo je sad stanje?
N.N.: Uprava nas pokušava ušutkati, pa nam je direktor pod prijetnjom otkazima zabranio razgovor s novinarima. Ljudi su napeti, čekamo hoće li nam plaća za veljaču biti isplaćena dvadesetog (20. 3., op.), a ako ne bude, ide se u štrajk.
MASA: Što mislite o protestima seljaka i štrajkovima drugih radnika?
N.N.: Očito da pravda za one koji žive od rada u Hrvatskoj ne postoji. Ljudi imaju pravo da se bore za svoja prava i teško zarađeni novac. I štrajk ako treba, ali ne sa gladovanjem, jedino da gazda gladuje to može...
MASA: Kakav je odnos političkih struktura prema vašem slučaju?
N.N.: Čuo sam da su se sve stranke izjasnile za podršku na riječima tijekom priprema za štrajk (osim Pravaša), ali iza leđa su nam preporučali da ne štrajkamo.
MASA: Što mislite o mogućnosti preuzimanja poduzeća od strane radnika kao u Jadranskoj pivovari?
N.N.: Mi radnici znamo svoj posao i to odlično. Mi smo stvorili ovo poduzeće iz ničega. Ako Uprava ne zna raditi svoj posao neka ode. Za stanje u firmi oni sa Orešarom jedini snose krivicu. Možda bi im se mogla dodijeliti Nobelova nagrada kad su uspjeli baciti na koljena ovakvu firmu od koje je nekad živio čitav otok.
MASA: Što mislite o sindikatu?
N.N.: Sindikat se trudi da stvari popravi nešto, čuo sam da im središnjica iz Splita nije pomogla oko štrajka, neznam zašto. Sadašnji predsjednik sindikata je bučan, ali bi trebao više dopustiti radnicima da donose odluke. Hvalio se da nam je kolektivni ugovor najbolji u državi, a nama mjesec iza ne dođe plaća...
MASA: Što vi mislite, može li vam pomoći državna vlast?
N.N.: Vrana vrani oči ne kopa!
MASA: Imate li što poručiti ostalim radnicima koji se nalaze u sličnoj situaciji?
N.N.: Borite se za svoja prava, gazde uvijek viču da ne mogu poslovati, a svi voze skupa auta, idu na skijanje a vi trebate tegliti za njih...
Borite se i stanite jedan uz drugog!
MASA
utorak, ožujak 16, 2010
ponedjeljak, ožujak 15, 2010
March 10, 2010
Greece, a crisis born of neo-liberal madness
Gérard Duménil: Cutting wages and social spending will make the crisis worse
Bio
Dr. Duménil is one of the world’s foremost theorists of neoliberalism and economic crisis and is the author of numerous influential books, many of which have been translated into several languages. These include Capital Resurgent: Roots of the Neoliberal Revolution (2004) and his forthcoming The Crisis of Neoliberalism: from the subprime to the great contraction
PAUL JAY, SENIOR EDITOR, TRNN: Welcome to The Real News Network. I'm Paul Jay in Washington. On Tuesday, the European Union's top economic official told Greece it had a matter of a few days to explain how they used Goldman Sachs to cover up the true size of the Greek debt, which to my mind's a bit rich given how many European banks invested in precisely these kinds of derivatives swaps and things that Goldman Sachs was providing for Greece. But, at any rate—and European Union has also given Greece till March 16 to show that it can make massive budget cuts, particularly an increase in the goods and services tax, which is the kind of sales tax people pay at the point of purchase, cuts to pensions, and other things that will come directly out of the pockets of ordinary Greeks. Now joining us from Amherst, Massachusetts, from the PERI institute, is Gérard Duménil. He's an economist at the University of Paris. He's the author of an upcoming book, The Crisis of Neoliberalism, from Subprime Crash to the Great Contraction. Thanks for joining us, Gérard. Talk a bit about what's going on in Greece and why it matters to ordinary people everywhere.
GÉRARD DUMÉNIL: We have a country which has a very large deficit of its budget, and this deficit had been hidden, you know, to some extent, because they were cheating on the accounts in many respects. But now they discover that this deficit is big. You know, it's 12 percent of the total production of the country, which means that it's as big as the deficit of the US economy. Okay? Not in total size, you know, but in comparison to the country. But Greece is a small country, so people, they believe that this is threatening, you know, the world economy and the European economy, while they are not too concerned, apparently, by the size of the US deficit.
JAY: Well, I guess it's a completely different story when you happen to be the country that prints the world's reserve currency, and Greece doesn't have that privilege.
DUMÉNIL: We are in a situation, you know, where deficits of the government are extremely important to maintain output, you know, in various countries, and in particular to maintain the level of employment. Okay? So the idea of cutting deficits, you know, in a country—in the US, in France, in Greece, or any country—in a situation of the contraction of output, in the situation of growing unemployment, is something very dangerous. Okay? It seems that we are back to the 1930s, to after 1929, you know, where reactionary government were not really willing to let the deficit of the government grow. Okay? So now we have an example here, because Greek is a small country, maybe it's a weak country, despite the fact that they belong to the European Union and the euro. So what are they doing? They are asking, you know, cuts, cuts of expenses, cuts in wages. You know. And so this is typical, you know, rightist policy. These guys, I mean, financial interests and the capitalist classes, they created the present crisis. But in order to respond to the present crisis and as a consequence of the present crisis, we have growing deficits of government.
JAY: Now, the critique of the debt of Greece—first of all, at some point there was talk about whether they would actually default 'cause they wouldn't be able to make debt payments. So that's one of the issues that's raised. And then the other is you can't just—according to these school of economists, at any rate, you can't just keep growing the deficits without any end in sight—it at some point leads to inflation. So are these not legitimate issues?
DUMÉNIL: No. You see, the idea that the growing debt would lead to inflation under present circumstances is completely ridiculous, because the risk now is deflation. We are in a situation where output and employment are contracting, so in no way, you know, this could create inflation. This is completely ridiculous, okay? They are concerned about inflation. Why? Because maybe after the crisis—if there is an after-the-crisis—you know, then—.
JAY: Which is still the big question.
DUMÉNIL: Yeah. The government might want to let inflation develop in order to pay for the debt. Okay? But this is a different story. This is a story for the future. But, of course, you know, rich people are always concerned that in the future the government might need to tolerate some inflation in order to diminish the debt of the government.
JAY: Part of the issue here is that they're claiming that Greece hid how much debt they had—from the European Union chief economist, I suppose—through these derivatives swaps with Goldman Sachs. I mean, somewhat it's the very same problem that happened with the American banks: the big banks didn't trust each other's books. But there they had the American government to come in and throw trillions of dollars to try to solve it. But is there not some legitimate concern they don't know what to believe about Greece's finance?
DUMÉNIL: [inaudible] Europe we have rules. Okay? Government are not supposed to have a deficit of the budget larger than 3 percent of their ledgers and 3 percent of the budget. They are not supposed to have a total debt larger than 60 percent of the total output, the total production of the country. So Greece tried to cheat. Everybody in Europe now is above the limit. You know. For example, in France, we are at 80 percent. Greece is at 100 percent. The US economy is at 80 percent. Like Greece, okay? How did they cheat? They asked the best cheater in the world, who are big banks. Big banks. And big banks told them, don't worry, we exactly know how to cheat, because we do it constantly; so we're going to tell you, but it's going to be very expensive. And so, of course, they had to pay a lot of fees, a lot of money, to know exactly how to cheat. And so they cheated. And, of course, when the European, you know, authority discovered that Greece was cheating on its debt, they were not too pleased, you know, of course, because they define rules, and now one country is cheating. So now they corrected that and they understood that the deficit of the budget in Greece is actually 12 percent, as we said before. How did they do that? Through derivative market. And this would be very technical to explain, but this is a type of mechanism that the private sector is constantly using.
JAY: Now the question is who's going to pay, and it's pretty obvious the European Union wants the Greek people to pay, but the Greek people don't seem to be cooperating. What's happening now?
DUMÉNIL: If you are spending more [than] you are making, you know, through your revenue, it means that you have to go into debt. So the problem now is who is willing to lend money to Greece. Okay? So the IMF, you know, stepped in and said—the [managing director] Strauss-Kahn, you know, said, we might lend some money to Greece, to the Greek government. But the European Union, you know, is not so pleased with that, so the government of the main country in Europe decided that they are going—in particular Germany, you know, but also other government—we are going to lend money to Greece, but under certain condition, and the condition are: you have to diminish your deficit; you have to correct for the deficit to be able to pay your debt. If you want to correct for your deficit, it mean you have to cut expenses. Cut expenses means freezing all wages of civil servants, diminishing pension [inaudible] which are very well known now. So, of course, the burden of that will be on the people.
JAY: So if one believes—which I think most serious economists believe—that at least one of the fundamental reasons for the current crisis is lack of real purchasing power, then to decrease people's purchasing power even further is not going to end this crisis. But that seems to be the solution being proposed in most countries right now.
DUMÉNIL: Yeah, I don't believe personally that the cause of the present crisis was, you know, the lack of purchasing power from the people at all. But, you know, if in present situation, which is a situation of big recession, if you want—the economy is plunging, you know, and unemployment is growing. Now, in a situation like this, if you cut expenses, you know, if you cut wages, obviously this will increase the crisis, this will deteriorate the situation even more. So this is what I tried to say at the beginning. This is actually the wrong policy now. It's very, very dangerous. But above all, you know, you have to understand that we are in a crisis which was caused by the madness of neoliberalism, the present state of the world economy, and the problem is it was caused by big capitalist family, it was caused by large enterprises, was caused by large banks. And now what do they want to do? They want to increase the rules, you know, of neoliberalism, they want to deteriorate even more the situation of popular classes.
JAY: Thanks for joining us, Gerard.
DUMÉNIL: Thank you.
JAY: And thank you for joining us on
The Real News Network.
nedjelja, ožujak 14, 2010
Trilogija otpora (1): Intervju s radnicima Jadranske pivovare
U petak, 5. ožujka članovi Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) iz Splita u suradnji sa studentima splitskog Sveučilišta, u znak podrške radničkoj borbi u zauzetoj Jadranskoj Pivovari organizirali su projekciju dokumentarnog filma “The Take” (Naomi Klein i Avi Lewis, 2006.) koji kroz priče običnog argentinskog radništva zorno ukazuje na ono što ubrzo očekuje i Hrvatsku, te predlaže jedan drugačiji, uspješniji model otpora neoliberalnom kapitalističkom sistemu primjenom metoda direktne akcije i direktne demokracije. Nakon projekcije filma MASA je obavila intervju s Goranom Domljanovićem, glavnim sindikalnim povjerenikom PPDIV-a i Dariom Sliškovićem, predsjednikom Radničkog vijeća Jadranske pivovare Split.
MASA: U tiskovinama se moglo pročitati da ste pozvali i druge radnike da preuzmu svoje tvornice. Je li to točno?
Goran Domljanović (glavni sindikalni povjerenik PPDIV-a): Da to je točno. Pozvao sam ih i ponovno ih pozivam da to učine. Čuli smo da su u GP Dubrovniku radnici zauzeli pogon u kamenolomu i to pozdravljamo! I još jednom apeliram i zovem ljude ne samo u Splitu nego u čitavoj Hrvatskoj. Vidjeli smo što rade seljaci po sjevernoj Hrvatskoj, da zauzimaju prometnice, ceste, da će čak blokirati i granice. Ajmo jedan put da se digne Hrvatska! Ne samo Dalmacija nego čitava Hrvatska na noge!!!
MASA: Jeste li mislili potpuno preuzeti vođenje tvornice po argentinskom modelu ili težite prelasku u vlasništvo princa Luitpolda koji bi ovdje nastavio proizvodnju? Koja je, po Vama, najbolja opcija za vas?
D: Najbolja opcija bi bila za čitavu državu da se sve ovo pokrene jedan put. Da se pokrene radnik u Hrvatskoj, da kaže ‘’Dosta!’’ tajkunima. Da poslodavci ne misle da su bogom dani da vladaju nego da shvate jedan put da su oni u službi naroda, a da je narod i radnik taj koji njima donosi profit. Ne može se profit stvorit bez radnika.
MASA: Možda ste primjetili reklamu u kojoj se reklamira samo reklamiranje, tj. u kojoj je nadgrobni spomenik dignut proizvodu koji umire bez reklame, a samog radnika se zapravo nigdje ne spominje?
D:Tako je! Radnik je za njih potrošna roba. Njega se iskoristi i odbaci. Radnik je vlasnicima i poslodavcima teret. Čuli ste gradonačelnika što je rekao - da se medijska kampanja vodi protiv poslodavaca, a ni jednom riječju ne spominje radnike i kampanju koja se vodi protiv njih. Ako se protiv poslodavaca vodi medijska kampanja onda se prema radniku vodi genocid, hoće ga se uništit, hoće ga se satrat. On žali poslodavca koji će izgubit firmu?! Ma on je debelo, debelo potkovao svoj račun. Da Kerum sutra izgubi tvornicu, on i njegova djeca i njegovi unuci i praunuci će opet imati pune bankovne račune. A, mi radnici ako ostanemo bez posla jedino što nam ostaje je minus na tekućem računu.
MASA: Vezano uz film koji smo gledali, znači, za vas su povoljne opcije da princ preuzme tvornicu ili da tvrtka ide u stečaj?
D: Stečaj je samo nužno zlo da ne idemo u likvidaciju. Između dva zla biramo manje zlo. U slučaju stečaja, sa normalnim upraviteljem mi i dalje možemo nastaviti proizvodnju. A likvidacija za nas znači kraj. Idemo svi kući.
MASA: Mislite li da je realno očekivati ozbiljnije pomake, promatrajući ne samo Jadransku Pivovaru, nego i Željezaru i druga poduzeća gdje radnici mjesecima ne dobivaju plaću i koji su u puno većim problemima za razliku od vas koji još uvijek djelujete preventivno jer ste i dalje u proizvodnji? Mislite li da je moguće da radnici preuzmu tvornice i organiziraju se na bazi direktne demokracije? Primjerice, Dalmatinka nova, Željezara, Jadrankamen...
D: Nismo sigurno u istoj poziciji mi koji još primamo plaće i Željezara koja ne prima plaće, ali vidjeli ste na primjeru filma da u okupiranoj željezari tri godine nisu primali plaće, a ipak su se pokrenili, izborili i sada proizvode i rade. Znači da ima prostora i Željezari i ostalim radnicima da se pokrenu, ali i da se solidariziraju svi radnici u cijeloj Hrvatskoj. Znači, u filmu smo vidjeli dogovor između radnika tvornice traktora i željezare koja im je isporučivala djelove. Tako isto možemo i ovdje; razmjena sirovina, dobara itd. Ako treba da se vratimo u doba razmjene dobara. Idemo se organizirati barem da imamo za hranu jer sutra ćemo ostat bez hrane i bez svega.
MASA: To onda otvara mogućnost ne samo suradnje među tvornicama nego i suradnje sa seljacima koji Vama, primjerice, mogu omogućiti sirovinu za proizvodnju piva. Utoliko se čini prirodnim udružiti se s njima, a ne ići preko raznih posrednika.
Dario Slišković (predsjednik Radničkog vijeća Jadranske pivovare Split): Tako je. Na Jadransku pivovaru vam se još veže pedesetak, šezdeset firmi. I boce i etikete i čepove, raznorazne materijale, lužine, slad, hmelj proizvode takve firme koje imaju od 15 do 50, 100 ili više zaposlenih. To je to takozvano gospodarstvo, zamašnjak koji treba pokrenuti. Gašenjem ovakvih poduzeća, pogotovo profitabilnih, gasi se sve. A vi studenti koji idete na fakultete nemate se više za što školovati. Možete ići u konobare, kuhare i trgovce. Hoćemo li samo graditi prodajne centre? Na sve strane se otvaraju šoping centri. U bivšoj državi Split je bio treći-četvrti grad po industriji, kakva je da je bila.
D: Ti veliki šoping centri koje otvaraju tajkuni obećavajući tisuće novih radnih mjesta neka kažu koliko će se na račun tih centara zaposliti malih trgovina i obrta, tj. koliko će se zapravo zatvoriti tih malih trgovina i koliko će ljudi ostat bez posla. Evo već jedna Marmontova je izgubila 50% dućana. I onda oni tvrde da zapošljavaju ljude i otvaraju nova radna mjesta.
MASA: To povlači i pitanje financijskih mogućnosti radnika. Svakim danom niču blještavi centri, simboli moći i kapitala koji pozivaju ljude na potrošnju, čak i pod cijenu beskonačnih zaduživanja, a u isto vrijeme plaće radnika su sve manje čime se stvara nezadovoljstvo i nelagoda uzokovana ne položajem radnika u današnjem društvu, nego nemogućnošću da se zadovolje nametnute potrebe.
S: Tako je!
MASA: Budući ste vi podržali generalno radnička gibanja, recite nam, jeste li i vi dobili podršku od drugih?
D: Dobili smo podršku od staklenika iz Kaštela, imamo punu podršku sindikata PPDIV-a iz cijele Hrvatske i ponudili su se ukoliko bude trebalo da dođu i obrane Pivovaru, no to nam za sada nije potrebno i nije još vrijeme za to, ali nek se oni pokrenu u svojim firmama.
S: Mi zasada djelujemo preventivno jer imamo sirovina za još mjesec, mjesec ipo dana, a do tada će se vjerojatno nešto riješit. Ali ovo čeka Mljekaru, Dalmacijavino, škver pogotovo, razumijete, o tome se radi. A, ajde vi meni objasnite kako je moguće da u drugom po veličini gradu u Hrvatskoj koji sa okolicom broji više od 400 000 ljudi ne može opstat branša kao što je proizvodnja piva, vode, mlijeka i vina? A zbog čega? Zbog toga što je to od samog početka uništavano, zbog izgradnje stanova, centara i zbog takvih kao što je gradonačelnik Kerum.
D: U prošlom razdoblju građevinski lobiji su radili na ogromnim projektima kao što je izgradnja autoputa i stanogradnja. Je li iz splitske Željezare išao iti jedan komad željeza u taj put? Iz splitske Željezare niti jedan jedini komad željeza nije ugrađen u autoput! I što je sudbina željezare? Da se ugasi, naravno, jer je lakše tajkunima uvozit i usput stavit nešto u džep nego da mi to odradimo.
S: Isto tako u Dalmaciji što se tiče pive, nema pive u Europi što se proizvodi da ga nema na policama dućana. Dođite u Zagreb i prvo će vam bit 70% Ožujsko pivo na policama, u Karlovcu je Karlovačko na policama i u kafićima isto tako, a u Splitu, u Solinu u 90% kafića nema našega piva, o tome se radi. Mi od početka, nas nekoliko, non-stop upozoravamo direktore, vlasnike: “Ljudi to ne valja! Pada proizvodnja! Zlatorog koji ste pokrenili ne ide! Bacite ga ća i proizvodite Kaltenberg!”, na što su nam oni govorili: “Vi ste budale! Šta vas briga! Što se miješate u ono što ne razumijete!’’
D: Ne, ne, mi smo njima krivo govorili, jer njima nije u interesu da proizvodnja raste i da mi radimo, nego da se Pivovara ugasi.
S: Ovo mi radimo ima deset godina. Ovo je samo kulminacija, ali ja ne mogu ući u knjige i vidjeti kome oni pivo prodaju i po kakvim uvjetima, jer oni jednostavno kažu: “To nije vaš posao! Vas se to ne tiče!’’
D: Prošli direktor Marijan Kos, koji je isto vodio u likvidaciju kao što je vodi i današnji direktor, nam je rekao: “Ovdje se gasi prozvodnja, a distribucija se prebacuje u Zagreb. Istu stvar nam je rekao i sadašnji direktor: “Ukoliko se ne proda, Jadranska pivovara ide u likvidaciju, a distribucija će ići dalje.’’
MASA: Vi ste sada nastavili s postojećim resursima proizvodnju iako sami ne možete kupovati nove sirovine, međutim sinoć smo saznali od jednog od radnika da postoji milijun i pol litara piva koje se trenutno nalazi u skladištu. Mislite li da biste uz nastavljanje proizvodnje mogli distribuirati to pivo u svrhu eventualne ponovne kupnje sirovina?
D: Mi bismo mogli to napraviti, ali pravno mi ne smijemo to pivo nikome prodavati.
S: Tu se opet pokazuje kako je vlasnik napravio štetne ugovore i distribuciju prepustio jednom privatniku, Orvas grupi, tj. Branku Rogliću koji je u šurovanju sa Slovencima i kojega apsolutno nije briga hoće li prodati jednu bocu ili jednu gajbu. Oni nas na taj način kontroliraju i skupa sa Slovencima uništavaju.
D: Jer ako Orvas distribuira pive Zlatorog i Kaltenberg, a vi dođete u dućane i Zlatoroga je uredno posložen u frižiderima, a splitskog piva nema nigdje, tu je onda jasno o čemu se radi. Cilj je uništenje splitske Pivovare i gradnja nečega drugoga na terenu koji je nedavno u GUP-u prenamijenjen u građevinsko-turističko zemljište.
MASA: Imate li što dodati za kraj?
D: Zahvaljujem vam se svima na filmu koji ste prikazali i na podršci koju nam pružate i što ste uopće pokazali zanimanje za nas, jer ja mislim da se iz toga vidi da ipak imate nešto u glavi i da vidite da i vaša budućnost ovisi o ovome. Da smo sva radna mjesta koja sačuvamo sada sačuvali našoj djeci i budućim generacijama. I ukoliko mi prihvatimo sistem likvidacije koji nam trenutno nameću Slovenci (misli se na vlasnike Pivovare – op.) i kakav se nameće i ostalim firmama – pa kaže prema radnicima će sve obaveze biti podmirene, pa je li moja dužnost da uzmem otpremninu i da svome ditetu zatvorim poduzeće i da mu zatvorim radno mjesto? Je li to moja budućnost? Ja mislim da nije! Niti je budućnost Hrvatske!
MASA
Brodogradilište "Treći maj" jedno je od poprišta aktualnog radničko-seljačkog bunta. Igor Zenko, zavarivač brodskog trupa: "Funkcija birokratskih sindikata je sputavanje radnika u odlučnijim akcijama." Roko Markovina, profesor strojarstva i brodogradnje: "Strah me i razmišljati o scenariju odlaska škverova."
˝Moj posao može se usporediti s radom u rudniku jer ljeti je pakleno vruće, a zimi hladno. Uz rad na navozu dolazi beneficirani radni staž zbog stradavanja dišnih organa, a ni reuma i ostale bolesti nisu rijetkost˝, tako svoj posao opisuje trideset trogodišnji
Igor Zenko koji zadnje tri godine radi kao zavarivač sekcije brodskog trupa u riječkom brodogradilištu
Treći maj. Mnogi koji dođu na njegovo radno mjesto vrlo brzo i odu - neki jer ne mogu izdržati u takvim uvjetima rada, a drugi odlaze trbuhom za kruhom čim postanu majstori.
Treći maj poznat je i kao „dolina gladi" jer se za redovne sate radnici mjesečno prime plaću od 3500 kuna, a nekad i manje. No koliko god se taj iznos činio mizernim, 2850 radnika zna da je bez njega itekako teško preživjeti, jer do prije nekoliko dana nisu primili plaću za siječanj, a sličan scenarij proživjeli su i u listopadu prošle godine. Krajem veljače organizirali su prosvjedni skup u svom brodogradilištu, a osim plaća od Vlade su zahtijevali i izdavanje državnih jamstava za sva hrvatska brodogradilišta kako bi se osigurala likvidnost tijekom trajanja natječaja za privatizaciju. Ovaj prosvjed trebao je biti tek uvod u onaj veliki zakazan za ožujak, no sindikalni čelnici su nakon sastanka s ministrom
Popijačem po tko zna koji put povjerovali Vladinim obećanjima pa su najavili njegovo moguće otkazivanje.
˝Smatram da su štrajkovi i blokade uvjetno dobre metode, pogotovo u firmama koje su ostale bez sredstava i repromaterijala za proizvodnju. Zapravo mi se čini da je funkcija birokratskih sindikata sputavanje radnika u odlučnijim akcijama. Prema aktualnim događanjima vidimo da su seljaci već lagano počeli shvaćat da ih birokrati samo zavlače obećanjima i počeli su se
samoorganizirati, ali nije se lako boriti protiv onih na čijoj si platnoj listi jer to je kao da piliš granu na kojoj sjediš. Tripartitnom sustavu država/poslodavac/sindikat težio je i sam
Benito Mussolini, a dobro znamo kako je on završio. Upravo
Treći maj simbol je oslobođenja grada Rijeke od fašističke čizme pa bi netko ponovno mogao ovdje slomiti zube˝, kaže Igor, ne krijući svoje razočaranje trećemajskim sindikatima.
Igor tvrdi kako se u njegovom brodogradilištu poštuje zaštita na radu i Zakon o radu o čijoj bi se kvaliteti dalo raspravljati. Na navozu radi i dosta kooperanata, a javna je tajna da je velik broj njih prijavljen na minimalac dok im se ostatak novca isplaćuje na ruke. Događalo se da se neki od njih otruju dimom ili plinom zbog nepropisnih uvjeta rada. ˝S jedne strane su sami krivi jer imaju pravo odbiti raditi na mjestu koje nije propisno ventilirano, a s druge ne znam kako bi gazda privatne firme gledao na to da se njegov radnik inati oko tamo neke zaštite na radu˝.
Igor Zenko poslovanje svog brodogradilišta ocjenjuje kriminalnim. Taj kriminal omogućilo je izuzeće brodogradnje iz Zakona o javnoj nabavi ˝zbog specifičnosti djelatnosti˝, pa se svi poslovi sklapaju izravnom pogodbom. U
Trećem maju znalo se događati da kooperanti dobiju novce za posao koji nisu obavili, a u noćnim smjenama dolazili su zavarivači iz drugih poduzeća koji nisu poznavali svoj posao.
˝U tri tjedna napravili su štetu od nekoliko stotina tisuća, a možda i milijun kuna, a osobno sam popravljao njihove greške nekoliko tjedana. Pretpostavljam da su radili samo noću jer po danu u škveru postoje kontrolori koji mogu od svakog zavarivača zatražiti atest˝.
Igor, kao i ostalih 40 000 radnika hrvatskih brodogradilišta, ne zna koliko će još dugo uspjeti zadržati svoje radno mjesto, jer nakon neuspjelog prvog kruga privatizacije, kojoj se oštro protivi, niti nedavno raspisani drugi ne daje previše razloga za optimizam. ˝Svaka privatizacija pljačka radnika i naroda koji su sve to stvorili, a naši političari odlučili su se riješiti brodogradnje nakon što su preko škverova profiltrirali novac poreznih obveznika u džepove podobnih poduzetnika. Proizvodnja samo što opet nije stala i trebat će, kao i prošli put, mjesec do dva da se ponovno pokrene. Većina radnika će otići na čekanje, a tada će već natječaja za privatizaciju biti pri kraju. To je odlična taktika da u škveru bude što manje ljudi pa neće biti previše problema kad policija dođe izbacit šačicu radnika i radnica kad brodogradilište ode u stečaj˝, tvrdi Igor.
Roko Markovina, profesor splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, smatra kako bi u današnjem neokapitalističkom sustavu, u kojem
radnici nemaju niti elementarne prava, najoptimalnije rješenje bio model privatizacije tzv. mješovitog vlasništva s većinskim udjelom države, jer smatra kako bi to bilo najmanje bolno za radnike i njihove obitelji. Markovina prvi krug privatizacije opisuje kao nedovoljno ozbiljno pripremljen, o čemu između ostalog govori i činjenica da
Sanadera i
Polančeca, dvoje čelnih osoba iz Vlade koji su bili zaduženih za privatizaciju brodogradilišta, sada nigdje nema. ˝Ne vjerujem da će prodaja uspjeti niti u drugom krugu i smatram da se još trebalo pričekati nekoliko mjeseci s raspisivanjem natječaja, dati vremena struci da korektno obavi svoj posao te pričekat da se recesija pomakne sa 'donje točke'˝.
A ako privatizacija ne prođe niti u ovom krugu, Markovina predviđa tri moguća scenarija:
stečaj brodogradilišta, kojeg smatra najgorom mogućom solucijom zbog mogućeg gašenja proizvodnje što bi vrlo izgledno dovelo i samu državu u stečaj, zatim
programirani stečaj s preustrojem za kojeg misli da je bolje rješenje jer bi se barem nastavila nužna proizvodnja, a dobilo bi se i malo potrebnog vremena da se izvede preobrazba brodogradilišta na način kako struka predlaže, odnosno da se dio predmontaže i navozi zadrže u većinskom vlasništvu države, a sve ostalo privatizira i nastavi raditi dijelom s brodogradilištem ˝montažnoga tipa˝, na sasvim drugoj osnovi - kao partneri, a ne kao kooperanti. Treći scenarij je
vraćanje brodogradilišta radnicima, to jest kako ih Markovina naziva, njihovim stvarnim vlasnicima.
Igor Zenko je također uvjeren u propast drugog kruga privatizacije, nakon čega vjeruje da će brodogradilišta otići u stečaj. Smatra da bi odlazak u stečaj s preustrojem za radnika bila bolja opcija od same privatizacije. Njegova želja je da se potom na mjesto nadzornog odbora i uprave postavi radničko tijelo koje bi funkcioniralo na principu studentskog plenuma. U tom slučaju nastala bi kooperativa
kao u Argentini kad su radnici preuzeli propale firme nakon njihove velike ekonomske krize i počeli o svemu odlučivati samostalno na ravnopravnoj bazi.
˝Veliki sam pobornik neposredne demokracije i nehijerarhijske strukture u kojoj ljudi zbilja imaju moć u svojim rukama - jedan čovjek jedan glas. U takvim strukturama često se dolazi do rješenja kroz raspravu. Smatram da je kolektiv uvijek pametniji od pojedinca, a njega se ne može potkupiti, ucijeniti ili izmanipulirati. Radnički plenum bio bi dobar odgovor na nesposobnost i potkupljenost uprave i birokratskih sindikata˝.
Osim seljaka kojima su studenti u nekoliko navrata pružili podršku i koji su jesenas održali svoj prvi plenum, tijekom druge studentske blokade radnici
Trećeg maja također su gostovali na Filozofskom fakultetu što su bili prvi koraci u ˝izvozu˝ metode direktne demokracije. Igor tvrdi kako je solidarnost među skupinama ključna stavka u borbi za pravednije društvo pa ne sumnja u uspjeh te metode. ˝Praksa će pokazati da je direktna demokracija u kombinaciji s nehijerarhijskom strukturom daleko pravednija od parlamentarizma. Studenti su napravili i
Radnički FAQ s objašnjenjima privatizacije, socijalnog partnerstva, direktne demokracije, pozitivnih i uspješnih primjera radničke borbe, pa preporučujem svim radnicima i radnicama da ga pročitaju i primjene˝.
Često se privatizacija brodogradilišta navodi kao jedan od uvjeta koji Hrvatskoj omogućuje što skoriji ulazak u Europsku uniju, a kako kaže Markovina, čelnici Unije to zahtijevaju kako bi na neki način zaštitili svoju brodogradnju. Iz primjera pulskog ˝Uljanika˝ vidljivo je kako je naša brodogradnja kvalitetna i konkurentna na svjetskom tržištu. ˝Ne bismo trebali težiti ulasku u Europsku uniju 'spuštenih gaća' pod svaku cijenu. Jer, kakvi uđemo u Europu, takvim će nas držati dulje vrijeme. Ulazak u Europsku uniju donosi određene prednosti, ali može donijeti, ako se uđe nedovoljno pripremljen i veliku štetu na svim poljima˝, poručuje profesor Markovina. Radnik
Trećeg maja ističe kako članstvo u EU ni pod koju cijenu ne znači poboljšanje ekonomskog stanja radnika, a u prilog tome daje primjere Grčke, Portugala, Španjolske, Rumunjske i Bugarske. Smatra kako bi od ulaska u Uniju profitirali tek krupni kapitalisti.
A da se ne bi ponovio slučaj iz riječkog brodogradilišta u kojem brod za prijevoz automobila
Monte Carlo stoji usidren već mjesecima, profesor predlaže da se u fazi izrade projekta uvede naručitelja u njegovo stvaranje kako bi bio svjestan opravdanosti tražene veće cijene. Tada bi on brodogradilište smatrao svojim partnerom, a ne samo proizvođačem broda, kojemu treba, pošto-poto, smanjiti ponuđenu cijenu, a i sama država bi trebala brodogradilištima davati neki vid izvoznog stimulansa.
Početkom prošle godine na splitskim ulicama pojavio se grafit ˝Ako odu škverovi doći će vam Grčka˝, a profesor Markovina tvrdi kako ti grafiti nisu slučajno napisani. ˝Strah me i razmišljati o mogućem scenariju odlaska škverova, jer za sve naše brodograđevne gradove oni su okosnica opstanka. Svojedobno je u Splitu bio i slogan „Kad se u škveru počne kihati - pola Splita je bolesno", a danas je to još i izraženije, jer su ondašnji škverani bili polu-proleteri. Radili su u brodogradilištu, a u zaleđu Splita imali su nešto zemlje koju su obrađivali, pa tako i dodatne prihode. Današnja generacija je uglavnom gradska populacija koja nema alternativnu mogućnost preživljavanja˝.
Markovina ističe kako svima mora biti jasno da bez brodogradnje organizirane i upravljanje od strane struke i znalaca bez ikakvog miješanja politike u unutarnje stvari i jamstava Vlade, ovoj zemlji nema sreće. ˝Naša brodogradnja je danas bolesna, ali ima lijeka i nade za njezino ozdravljenje. Njezino liječenje nije skupo i neće trajati dugo ako ju se doista želi izliječiti. Nećemo se tek tako lako prepustiti slučaju i uništenju, svima onima koji se u tomu uporno trude. Vidite li što se događa sa seljacima, sa Željezarom u Splitu, s Pivovarom u Splitu, s Lukom Ploče. Mnogi ovo opće stanje, pa tako i stanje u brodogradnji, ne shvaćaju ozbiljno. Ali kada jednom pukne lanac - više nema natrag. Ja vjerujem da u ovoj zemlji još ima pameti, koja će se potruditi da se sveopći bunt ne dogodi. Svima na dobrobit˝.
H-alter
12.03.2010. | 21:27
raste val nezadovoljstva
Italija: profesori i učenici zajedno protiv reforme školstva
 |
| Još jednom izišli na ulice − talijanski profesori i studenti REUTERS |
Talijanski studenti, učenici, njihovi roditelji i profesori izišli su u petak na ulice 40 talijanskih gradova u sklopu velikog, općeg prosvjeda koji je organizirao najveći talijanski sindikat CGIL, kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo reformama u školstvu koje je uvela vlada premijera
Silvija Berlusconija.
Prosvjednici optužuju vladu, te prokazuju ministricu obrazovanja Mariustellu Gelmini da je reformom osiromašila javno školstvo, s posebnim naglaskom na visokoškolski sustav.
Naime, takozvana reforma Gelmini temelji se na drastičnim mjerama štednje: primjerice, pet sveučilišnih profesora koji odlaze u mirovinu nasljeđuje samo jedan, predviđeno je da se u školskoj upravi tijekom 2010. godine ukine 45.000 radnih mjesta, a broj čistačica i domara na fakultetima i u školama smanjen je za dvadeset pet posto. I to samo u početku provođenja reforme.
Osim toga, reforma je odredila i povećanje školarina za gotovo pedeset posto (što znači sve veće zaduživanje najsiromašnijih studenata), te ponovno uvođenje samo jednog profesora u osnovnim školama.
nina kljenak
petak, ožujak 12, 2010
Neki od najpoznatijih novinara političkih listova Europapress holdinga uputili su prošlog tjedna zajedničko pismo Ninoslavu Paviću, većinskom vlasniku najkrupnijeg medijskog koncerna u Hrvatskoj, iskazujući zabrinutost oko sve goreg uređivanja pripadajućih mu izdanja - Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije i Globusa. Očekujući susret i razgovor s adresatom, skicirali su mu od čega se sastoji rečeno uneređivanje.
Njihove novine, one u kojima pišu, dakle, hotimice odvlače pažnju javnosti sa sve teže društvene i ekonomske situacije, prema suštinski sporednim atrakcijama i rubnim efektima krize; umjesto žurnalističke sistematizacije političkih procesa i njihovih aktera, one radije stvarnost individualiziraju kroz dnevnu prizmu Crne kronike, pritom ionako namijenjene manje umreženim likovima ili, pak, nevladinim aktivistima; te novine povrh svega daju izrazitu prednost poslodavcima naspram radništva, s obzirom na krizu i rastuću nezaposlenost.
Apelirajući na
Pavića da uvaži njihova stajališta prije negoli spomenute novine ostanu nepovratno zapamćene kao društvene štetočine, oni su ga k tome podsjetili na strukturnu činjenicu da nije riječ o širećem trendu jedne utjecajnije redakcije,
Govoreći o vezama sa stranačko-političkim centrima moći, zadržat ćemo se nakratko na primjeru Slobodne Dalmacije u kojoj novinare s pojedinog sektora što ga godinama profesionalno prate, danas može jednim povjerljivim telefonskim pozivom ukloniti i SDP, ta jedinica za političku jalovost i pasivnost nego o programskoj platformi čitave izdavačke kuće. Drugim riječima, ako dobro čitamo
Jutarnji,
Slobodnu i
Globus, u stanju smo dekodirati jedinstvenu vertikalu koja poništava redakcijske, novinarske pretpostavke pojedinih izdanja, te ih sve podvrgava interesu i stavu njihova vlasnika.
Znali smo za sve to i ranije, štoviše, dobro smo znali da je stanje teže od navedenog, no valja fiksirati jedan od trenutaka u kojem se okuplja izvjesna alternativna energija unutar samog EPH-a, mimo pojedinačnih napora i otpora kakvi se tamo sporadično pale i gase. Također, znamo da je sve to najbolje poznato
Ninoslavu Paviću lično, pa je još potrebno utvrditi nešto preciznije uzroke i buduće posljedice odnosa u kojem je svima znano sve, ali se ponašamo gotovo isključivo tako da samo i dalje o tome povremeno obavještavamo jedni druge.
Europapress holding službeno doista jest u pretežnom Pavićevu vlasništvu, no sve je više pokazatelja koji relativiziraju podatak o titularu što ga se obično uzima zdravo za gotovo. Uostalom, prije negoli navedemo nekoliko izabranih raznorodnih silnica koje u bitnom određuju narav i porijeklo raspolaganja tim medijskim posjedom, prisjetimo se i zaostalih dubioza oko Pavićeva preuzimanja
Slobodne Dalmacije od privatizacijskog fonda 2005. godine: još uvijek ne znamo točan sadržaj toga kupoprodajnog ugovora između države i privatnika, a kamoli opseg ispunjenih obaveza što ih je potonji preuzeo.
Ni prvi niti posljednji put, tu se otvara čitav niz indicija o međuovisnosti na relaciji EPH-vlast, jer je nakon toga časa bivši premijer
Ivo Sanader uvelike osobno te direktno uređivao pojedine aspekte Pavićeve slike svijeta - o tomu je publicirano više svjedočanstava - a što ipak nije prošlo bez upadljivih traumatskih poremećaja u redakcijskoj praksi. Ali, već odavno Sanader ni tamo nije aktualan; smijenili su ga nosioci sličnih interesa, posrednika volje privatnog kapitala. Nerijetko je čak riječ o predstavnicima tzv. oporbe.
Govoreći o vezama sa stranačko-političkim centrima moći, zadržat ćemo se nakratko na primjeru
Slobodne Dalmacije u kojoj novinare s pojedinog sektora što ga godinama profesionalno prate, danas može jednim povjerljivim telefonskim pozivom ukloniti i SDP, ta jedinica za političku jalovost i pasivnost. Jer, kao što proljeće smjenjuje zimu, a noć sustiže dan, tako je i ovdje pouzdano da će HDZ sjahati kako bi se u sedlo nanovo malo uspeo SDP, i Ninoslav Pavić to nikad ne smeće s uma.
Slobodna Dalmacija, list za kojega nismo sigurni niti u kojem je točno aranžmanu imovinskim dijelom EPH-a, zato je sada nedvojbeno tek sjena dojučerašnje institucije koja je u svakom trenu barem držala pozu ozbiljnih novina, ne odričući se lako svojeg ega ni onda kad je isticala popularne cijene za sve ostalo. No, zatim je
došao Pavić, najurio
Slobodnu iz centra Splita na periferiju Dugopolja, te prodao ispražnjeno poslovno sjedište
Ivici Todoriću, e da bi ubrzo i kioske prepustio istom tajkunu. I, evo, nema više potrebe da se ovdje vraćamo na priču o utjecaju aktualnih političara na EPH.
Naime, jedva da bi imalo smisla i da govorimo o njihovu utjecaju u vladi; bilo tamo, bilo u medijima, oni su tek eksponenti interesa onih kod kojih je nagomilan novac, a taj ima sklonost daljnjeg gomilanja i ništa ga drugo ne zanima. Čak i kad su združeni u istoj osobi, poduzetnik i političar, dakle, onaj prvi izdaje naloge onome drugom, a medijima se potom služe da nas uvjere kako je to sve u javnom interesu, pa radije stoga tematizirajmo izravno
todoriće. Ovaj konkretni Todorić, recimo, čim ga se iole kritički dotakne u javnom prostoru, naprosto osigurava ekskluzivnost s garancijom na duži period, budući da ga se na taj način spominje kronično rijetko.
Ali, nije naš najveći medijski oglašivač te glavni distributer novina - još jači s prodajnom mrežom
Slobodne, uz ranije kupljeno poduzeće
Tisak - jedini niti najintrigantniji tajkun koji se pojavljuje u kontekstu
Europapress holdinga i poslovanja samog Ninoslava Pavića. On je možda tek najvidljiviji, dok nekoliko njih u
Oduvijek je zapriječen pristup elementarnim činjenicama o financijskom poslovanju EPH-a koje bi radnički predstavnici trebali dobiti na uvid kad ih se nagoni da pristanu na smanjenje plaća, te ih je sindikat Jutarnjeg lista sad i zatražio diskreciji tim prije golica maštu:
Miroslav Kutle, primjerice, bivši najveći medijski tajkun i vlasnik
Slobodne Dalmacije, iz vremena dok su političari tek promovirali svoje poslovne pouzdanike, a koji danas navodno ubire milijunske dugove od Pavića, zaostale iz starih poslova u branši.
Ili, pak,
Danko Končar, vlasnik rudnika i sličnih čudesa u Južnoafričkoj Republici i drugdje, o kojem se priča da se interesira za ulazak u vlasničku strukturu EPH-a, nakon što je postao suvlasnik pulskog dnevnika
Glas Istre. A moguće je da s tim u vezi stoji i najnoviji pritisak uprave EPH-a na novinare svih izdanja, kojima je najavljeno 15-postotno smanjenje plaće i otpuštanje velikog broja ljudi. Ali, nipošto zbog gubitka kojeg stvaraju - same novine posluju dobro - nego zbog minusa kuće ostvarenog na izvanmedijskom poslovanju, kao što je trgovanje nekretninama preko kičme samih medija.
Država je tako kumovala i svojevrsnom križanju
Slobodne s agencijom
Adriatica.net, sve pod egidom dokapitalizacije novina, a čiji se krajnji negativni efekti tek naziru. Inače, oduvijek je zapriječen pristup elementarnim činjenicama o financijskom poslovanju EPH-a koje bi radnički predstavnici trebali dobiti na uvid kad ih se nagoni da pristanu na gornji interni udar, te ih je sindikat
Jutarnjeg lista sad i zatražio. Ne treba posebno reći da ih nije dobio niti ovaj put - nisu pravo ni očekivali razotkrivanje najčuvanije tajne - pa se s razlogom pribojavaju mjera smanjenja ukupnih troškova firme, eventualno motiviranih i pripremom terena za novog ulagača.
U reviji tajkuna što se hrpimice roje oko svog kompanjona Ninoslava Pavića, bilo bi šteta ne spomenuti i onoga zacijelo ponajviše samozatajnog među njima, ali nikako manje moćnog zagrebačkog poduzetnika
Milana Carića. I to ne bez prigodne simpatije: taj je samo u posljednje vrijeme više puta ostavio Pavića da ga čeka po dobrih sat vremena u predsoblju svog poslovnog prostora. Uslijed svega rečenog, jako je teško vjerovati da Paviću nije jako teško, možda i najteže dosad.
Za prihvatljivi minimum ovako skraćenog pregleda situacije oko EPH-a ipak je nužno uzeti u obzir i međunarodni kontekst čitave priče, budući da je manjinski suvlasnik ove tvrtke, njemački koncern WAZ, također značajno upleten u zakulisne, politikantske igre na zajedničkome naznačenom polju. Njegovo šurovanje sa Ivom
WAZ-ov ulog i uloga donekle je usporediva s onom Hypo Alpe Adria banke: u oba je primjera riječ o aktivnoj ili pasivnoj zloupotrebi naše korumpirane politike radi stjecanja privatne koristi Sanaderom, u trenutku kada je Pavić u svojim medijima već dao verificirati pad bivšeg premijera, koji će mu uzvratiti inozemnim opanjkavanjem na temu
Slobodne Dalmacije, nije ništa benigniji po javni interes u Hrvatskoj i šire.
Kako se moramo oslanjati na informacije dobro upućenih kolega, no koje cirkuliraju gotovo jedino u kuloarima, zahvaljujući onima koji upravljaju medijskom industrijom, digresiju o WAZ-u slobodni smo na istom tragu upotpuniti recentnim glasovima koji šapuću da je njemački partner nedavno kreditirao Pavića iznosom od desetak milijuna eura, a što navodno zatim nije uloženo u medije, nego u smanjenje onog nemedijskog minusa. Zbog toga, slijedi zaključak, pozicije većinskog i manjinskog suvlasnika EPH-a uskoro bi mogle biti zamijenjene.
Karakter sadašnjeg drugog suvlasnika EPH-a stoga ovdje ne treba pustiti na miru, jer je i on po sebi usmjeren isključivo na interes privatnog kapitala, na svoj vlastiti profit. Njegov ulog i njegova uloga pritom je donekle usporediva s onom
Hypo Alpe Adria banke: u oba je primjera riječ o aktivnoj ili pasivnoj zloupotrebi naše korumpirane politike radi stjecanja privatne koristi čiji su interesenti locirani u obje dotične zemlje, i u oba se posredničkom figurom ispostavlja ona Ive Sanadera. A da mu nasljednici nisu branitelji više ili manje istih vezanih interesa, i da WAZ nije reprezentant istoga globaliziranog kapitala što, na koncu, upravlja i Europskom unijom, poželjeli bismo ih upozoriti na daljnju analogiju.
Ovako, sve će ostati između nas koji nismo među njima. Ništa se neće riješiti samo od sebe u EPH-u, kao što nije ni u HAAB-u. A niti Pavić više ne odlučuje sam o toj izdavačkoj firmi; sve da je hirovit, ne može više nastupati kontra užeg interesa svoje fele, što u praksi znači da će njegov Jutarnji list vehementno raskrinkati IGH i
Konstruktor kao lupeže i prevarante, sve ih žustro cipelareći, no tek onda kad se oni u agoniji sami sruše na tlo, konačno napušteni od svojih glavnih političkih zaštitnika i bankarskih suradnika, te na određeno vrijeme neupotrebljivi i njima i
Europapress holdingu.
Između svečanih prigoda u kojima se Ivo Sanader ili
Jure Radić spaljuju po karnevalesknim lomačama,
Jutarnji vježba mišiće na pukoj sirotinji, penzionerima i radnicima, ili na studentskim puntarima, marljivo disciplinirajući javnost u okviru nove političke korektnosti, a što počesto zapravo izgleda kao depolitizacija, kao vakuumiranje javnog prostora. Ako u tome negdje pogriješi ili omekša, zna to vlasnik EPH-a, završit će i sam pod nogama onih koje uporno kroti. Ninoslav Pavić, valjda je svima jasno, jednostavno nema izbora doli nastaviti ovako dokle ide, i bolje je da s tim raščistimo već prije njegova svakako ljubaznog odgovora na ono novinarsko pismo.
H-alter
srijeda, ožujak 10, 2010
Nezadovoljstvo povodom forsiranja neoliberalnih reformi Europske unije eskaliralo je novim uličnom nemirima i generalnim štrajkom 24. veljače u Grčkoj. Masovni prosvjedi su bili organizirani u Ateni, Patrasu, Thesaloniki i desecima drugih grčkih gradova kako bi dali snažnu poruku protiv EU, grčke vlasti (PASOK-a i njenog reakcionarnog protu-narodnog saveza s fašistima), te buržujskih medija koji nastavljaju svoju mračnu propagandu u korist destruktivne neoliberalne politike koju nameće Sporazum o stabilnosti s EU. Masovnost štrajka i demonstracija, unatoč buržoaske kampanje koja predstavlja sveukupne napade na narod kao "neizbježne", dokazuje kako su radni ljudi i omladina u procesu shvaćanja kako projekti vlade i EU mogu biti poraženi, te daju velika očekivanja za bolju organizaciju i razvoj narodnog otpora.
Činjenica da su šefovi dvaju sindikalnih konfederacija (GSEE za privatni i ADEDY za javni sektor) bili prisiljeni da pozovu na generalni štrajk poradi pritiska bijesnih radnika, pokazuje pozitivan pomak u klasnoj svijesti naroda, te volju radnika da se bore protiv reformi koje nameće Europska unija. Pojavila se nova generacija militantnih prosvjednika koja daje novu boju klasnoj borbi. Nova generacija radnika koji su slabo plaćeni, te koji rade u najfleksibilnijim i najrepresivnijim uvjetima, zahtjeva promjenu linije sindikalnog pokreta koji pati do kronične slabosti uzrokovane kompromisnom i proburžujskom linijom sindikalnih šefova. Sve više ljudi podupire zahtjeve za borbom protiv Sporazuma o stabilnosti s EU, koji čini suštinu trenutnog reakcionarnog napada. Članci Lisabonskog ugovora po prvi put su aktivirani, te stavljaju grčke radnike kao i kapital koji stvaraju pod okupaciju Brisela. Te dok su zadnji ostaci grčke samostalnosti uništeni, banke, brokeri, privatnici i karteli nestrpljivo čekaju strukturalne "reforme" koje Grčkoj nameće Europska komisija. Država koja je izgubila povjerenje naroda učestalo koristi fašističke metode represije, što pokazuju nedavni napadi specijalne policije na parlamentarnu grupu SYRIZA (koaliciju radikalne ljevice) kao i kukavički napad policije na 87 godina starog heroja grčkog narodnog otpora protiv nacizma, Manolisa Glezosa, koji je završio u bolnici na hospitalizaciji.
http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=245:masovne-demonstracije-u-grkoj&catid=34:hrvatska&Itemid=58
Utorak, 09 mart 2010 21:38 Hejzel Kroft
„Dan militantnosti radnica.“ Ovako je ruska revolucionarka Aleksandra Kolontaj opisala prvu ikada proslavu Međunarodnog dana žena, marta 1911. Većina ljudi verovatno ne posmatra ovaj datum na taj način.
Uprkos svom poreklu, danas se ovaj praznik mahom svodi na kupovinu cveća i pisanje sladunjavih čestitki. Prvobitan naziv praznika bio je Međunarodni dan radnica i na njega su pozivale socijalistkinje i socijalisti, kako bi organizovale i proslavile borbe radnica.
Vodeća nemačka socijalistkinja i revolucionarka, Klara Cetkin, predložila je obeležavanje ovog dana na međunarodnoj socijalističkoj konferenciji 1910. godine. Za datum je izabran 8. mart kako bi komemorisao demonstracije jednih od najeksploatisanijih njujorških radnica, održane dve godine ranije. Osmog marta 1908. nekoliko stotina švalji ispunilo je Trg Rutgers u nižem istočnom delu Njujorka, protestvujući protiv dečjeg rada i užasnih uslova na radnom mestu, ali i da bi zahtevale pravo glasa i pravo sindikalnog organizovanja za žene.
Većinu ovih žena činile su imigrantkinje koje su satima radile u prepunim prostorijama i ponižavajućim uslovima svetšopova. Njihov bes je naredne godine doživeo vrhunac u štrajku koji je trajao trinaest nedelja i koji je postao poznat kao „ustanak 20,000“. Ovaj štrajk je bio deo talasa militantnih borbi tekstilnih radnica u SAD.
To je bila prekretnica koja je dokazala da žene nisu pasivna marva koju gazde mogu da eksploatišu kako im volja, već da su aktivni klasni borci. Kako je Klara Lemič, jedna od liderki štrajka, objasnila: „Govorili su da žene ne možeš ni da organizuješ, da neće da dolaze na sastanke sindikata. Bile smo ’privremene radnice’. Pa, pokazale smo im.“
Prve demonstracije povodom Međunarodnog dana žena održale su se širom Evrope marta 1911. „Njihov uspeh prevazišao je sva očekivanja“, zapisala je Aleksandra Kolontaj. „Nemačka i Austrija su na Dan radnica postale jedno kipuće, vibrirajuće more žena. Svuda su održavani sastanci. Muškarci su, za promenu, ostajali kod kuća sa svojom decom, a njihove žene, te zatočene domaćice, odlazile su na sastanke.“ U mnogim većim nemačkim gradovima u marševima je učestvovalo i do 30,000 žena.
Demonstracije radnica povodom Međunarodnog dana žena održavale su se u gotovo svakom velikom evropskom gradu svake godine, sve do 1915. i izbijanja Prvog svetskog rata. Glavni zahtev ovih marševa bilo je „univerzalno pravo glasa“. Sve evropske države su u to vreme i dalje poricale ovo pravo ženama. Klara Cetkin se zalagala za to da glavni slogan bude: „Pravo glasa za žene ujediniće našu borbu za socijalizam.“
Revolucionarne socijalistkinje su tvrdile da će dobijanje prava glasa za radnice značiti više od samog poboljšanja njihovih života – ono će oslabiti obruč kapitalizma koji steže celokupno radništvo. Koren potlačenosti žena je, prema njima, nicao iz kapitalističkog društva. „Ona ni kao osoba ni kao žena nema mogućnost da živi punim životom jedne individue“, zapisala je Klara Cetkin.
„Za njen rad kao supruge i majke ona dobija samo mrvice koje padaju sa stola kapitalističke proizvodnje.“
Međunarodni dan žena pomogao bi ujedinjenje radnica i radnika i pridobio ih ideji da je žensko oslobođenje u interesu cele radničke klase. Aleksandra Kolontaj je jednom prilikom izjavila: „Nakon svakog narednog Dana radnica sve više žena priključivalo se socijalističkim partijama, a rasli su i sindikati. Dan militantnosti radnica pomaže podizanju svesti i organizacije proleterki. To znači da je njegov doprinos od ključne važnosti za uspeh svih onih koji se bore za bolju budućnost radničke klase.“
Revolucionarne socijalistkinje su ulazile u oštre sukobe sa srednjoklasnim feministkinjama koje su se takođe zalagale za žensko pravo glasa. Ove su feministkinje zahtevale jednakost sa muškarcima iz njihove sopstvene klase i nisu kritikovale sam kapitalistički sistem koji im je omogućavao bogatstvo i privilegije. Tako su mnoge feministkinje tvrdile da žensko pravo glasa treba da, kao kod muškaraca, počiva na temelju količine i vrednosti svojine koju neko poseduje. „Šta je cilj feministkinja?“, upitala je Aleksandra Kolontaj.
„Njihov cilj je da se domognu svih prednosti, sve moći i svih prava koje unutar kapitalističkog društva u ovom trenutku poseduju njihovi supružnici, očevi i braća. Šta je cilj radnica? Njihov cilj je ukidanje svih privilegija dobijenih na osnovu samog rođenja ili materijalnog bogatstva. Radnici nije bitno ko je ’glavni’ – muškarac ili žena.“
Revolucionarne socijalistkinje su tvrdile da ne može doći do jedinstva ili „sestrinstva“ bogatih i siromašnih žena. Rečima Aleksandre Kolontaj: „Staze kojim hodaju radnice i buržoaske sifražetkinje odavno su se razdvojile. Prevelike su suprotnosti između interesa radnice i gazdarice, između sluškinje i njene gospodarice.“
„Borba za oslobođenje žene iz radničke klase ne može biti – onako kao što je to slučaj sa buržoaskom ženom – borba protiv muškaraca iz njene sopstvene klase,“ pisala je Klara Cetkin. „Ruku pod ruku sa muškarcima iz njene klase, žena iz radničke klase bori se protiv kapitalističkog društva.“
Razlike u interesima žena iz više i radničke klase doći će u prvi plan tokom najznačajnijeg Međunarodnog dana žena – u Rusiji, 1917. godine, kada su desetine hiljada radnica izašle na ulice i otpočele revoluciju koja je svrgnula caristički režim. Nakon tri godine pokolja na frontu i neizmernog siromaštva i oskudice kod kuće, u Rusiji je raslo raspoloženje besa i nezadovoljstva.
Međunarodni dan žena se te godine poklopio sa štrajkovima, uključujući i neke od štrajkova u ogromnoj fabrici naoružanja „Putilov“. Na hiljade gladnih žena slile su se na ulice kako bi se pridružile sastancima i marševima štrajkača. Zahtevale su „Hleb za našu decu“ i „Povratak naših muževa iz kasarni“.
Jedan od očevidaca je to ovako opisao: „Kada je radnicima zabranjen pristup fabrici „Putilov“ petrogradske žene su počele da pune ulice. Supruge, ćerke i majke vojnika, do tada podjarmljivane i ugnjetavane kao prostitutke, zahtevale su kraj svom ponižavanju i besno odbijale nastavak patnje u gladovanju koja je trajala tokom protekle tri godine. Prikupljajući snagu i strast dok su narednih dana preplavljivale grad marševima gladnih, političkim štrajkovima i demonstracijama, ove žene su pokrenule prvu revoluciju 1917.“
Radnice su bile na samom čelu bitaka koje su kulminirale u uspešnoj socijalističkoj revoluciji, oktobra 1917. U samo nekoliko kratkih godina, ova revolucija je za žene postigla više nego što je bilo koja zapadna kapitalistička država učinila tokom narednih decenija. Uvedeni su zakoni koji su olakšali razvod braka, uveli obdaništa, javne perionice i restorane, dali ženama majčinska prava i legalizovali abortus.
Iako se tokom prošlog veka život žena drastično poboljšao na mnogo načina, bitka za naše oslobođenje tek treba da bude dobijena. Uprkos tolikoj priči o „post-feminizmu“, žene i dalje trpe seksizam u svakoj oblasti svog života – na radnom mestu, u parlamentu, sudovima i u privatnom životu. Argumenti revolucionarnih socijalitkinja, poput Klare Cetkin i Aleksandre Kolontaj, o tome kako da se izborimo za žensko oslobođenje i danas imaju istu težinu.
Samo je manjina među ženama uspela da sebi obezbedi upravljačke poslove ili dobro plaćene karijere. To, međutim, nije zaustavilo seksizam sa kojim su žene suočene. Štaviše, milioni radnica se i dalje bore sa „dvostrukim jarmom“ eksploatacije na poslu i odgovornosti za brigu o deci kod kuće. Jaz koji zjapi između života bogatih i siromašnih žena ogroman je kao i na početku prošlog veka – ako nije i veći.
Šta jedna direktorka ima zajedničko sa ženama koje trpe eksploataciju i seksualno maltretiranje u svetšopovima Trećeg sveta? Kondoliza Rajs je jedna od najmoćnijih crne žena na svetu. Dok je bila na poziciji Bušove savetnice za nacionalnu bezbednost, davala je sve od sebe da SAD uvuče u rat. Ana Kruger je na poziciji zamenice izvršnog direktora MMF-a predvodila zahteve za uvođenjem oštrijih mera štednje, usmerene prema Argentinkama i Argentincima.
Šta ove bogate žene imaju zajedničko sa nisko plaćenim kasirkama u supermarketima naprednih zemalja? Antiglobalizacijski i antikapitalistički pokreti radikalizovali su celu novu generaciju. Talas protesta koji je preplavio planetu – od Latinske Amerike do Južne Afrike, od SAD do Evrope – uključio je i veliki broj žena. Njihova borba prenela je duh besa i neposlušnosti ranih proslava Međunarodnog dana žena.
Nada da ćemo se izboriti za žensko oslobođenje leži u produbljavanju i širenju te borbe na taj način da više neće samo pretiti, već i da će uspeti da zbaci kapitalistički sistem koji omogućava porast ženske potlačenosti.
Rečima Klare Cetkin: „Budućnost ćemo osvojiti jedino ukoliko žene pridobijemo kao klasne borce.“
Marks21
utorak, ožujak 9, 2010
Danas se negdje na Plitvičkim jezerima sastaje Rektorski zbor. Ni
mjesto ni datum sastanka nisu prethodno obznanjeni javnosti. Do tih se
informacija moglo doći samo neslužbenim putem. Ono što Rektorski zbor
pokušava sakriti i prešutjeti jest da na današnjem dnevnom redu stoji
pitanje stava o nacrtu novoga Zakona o sveučilištu o kojem bi se zbor
trebao izjasniti. Iako se odvija uz pažljivo navučene zavjese
zavjereničke šutnje, može se očekivati da će i ovaj konspirativni
izlet najviših dužnosnika najviših javnih obrazovnih ustanova u državi
na koncu biti predstavljen kao korak u apsolviranju javne rasprave.
Post festum, kada su izgledi za utjecaj šire javnosti na raspravu
ograničeni prigodnim čudom izrežiranih gotovih činjenica. Insceniranje
farse ove vrste nažalost je uobičajen aspekt uhodanog, tihog cinizma u
procesima odlučivanja, kako unutar sveučilišta, tako i unutar
Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.
Ako je institucionalni cinizam svakidašnji, ulozi to u ovome slučaju
više nisu. Ono o čemu se na Plitvicama iza zatvorenih vrata raspravlja
zakonski je prijedlog koji prijeti da će iz temelja dovesti u pitanje
status i funkciju visokoobrazovnih ustanova kao javnih institucija.
Upravo je zato od presudne važnosti da šira javnost, ali prije svega
svi uključeni u proces visokog obrazovanja, od studenata do profesorâ,
budu upoznati s razmjerima potencijalnih promjena, i da dobiju priliku
izjasniti se o njima. S objavljivanjem nacrta zakona kalkulira se s
razlogom. Ministarstvo je svjesno vjerojatnog otpora šire sveučilišne
zajednice na smjer putanje u koju bi je zakon trebao jednom zauvijek
gurnuti. Gubitak autonomije sveučilišta, direktan utjecaj politike na
izbor rektorâ i daljnja komercijalizacija temeljni su aspekti
inovacijâ koje MZOŠ servira kao recept za budući prosperitet
sveučilišta. Svakoga tko o ustroju i funkciji visokoobrazovnih
ustanova ima drugačije mišljenje, ovo bi trebalo duboko alarmirati. O
uvođenju Bolonje odlučeno je visoko iznad glavâ onih koji su
prisiljeni proživljavati njezin kaos i zakazivanje iz dana u dan, i to
političkim dekretom. Nije riječ tek o propuštenoj prilici, nego i o
stigmi na obrazu svakoga člana sveučilišne zajednice, koji su se time
pokazali nesposobnima skrbiti i o vlastitom neposrednom interesu, a
kamoli da funkcioniraju kao djelatni korektiv politici u pitanjima od
šireg društvenog dometa. Donošenje novog zakona prijeti postati
reprizom istog sramotnog poraza. Dok se to ne dogodi, dok proces
njegova donošenja još nije okončan, ovo je i prilika da se sveučilišna
zajednica pokaže dostojnom normativnom idealu sadržanome u samome
pojmu autonomije: neka ne dopusti da druge instance donose zakone o
njoj, na njezinu štetu!
Apeliramo na sve studente i profesore da se javno angažiraju i ne
dopuste da im se pravo na ravnopravno suodlučivanje o ustroju i
funkciji institucijâ u kojima djeluju otuđi!
Sada je trenutak za djelovanje!
Plenum FFZG-a
http://www.slobodnifilozofski.com/2010/03/otvoreno-pismo-javnosti-od-9-ozujka.html
Članovi i članice Crvene akcije i ove su godine obilježili Međunarodni dan žena pridruživši se prosvjednoj povorci u organizaciji Ženske mreže Hrvatske te na taj način dali podršku istaknutim zahtjevima. Neki od zahtjeva su uvođenje seksualnog odgoja u škole, donošenje nediskriminirajučeg zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, besplatan i dostupan pobačaj, stroži tretman nasilja nad ženama, sekularizacija države te posebno, ukidanje eksploatacije rada kojoj su žene, unutar kapitalističkog sistema i u patrijarhalnom društvenom okruženju, posebno izložene.
U društvenim i ekonomskim uvjetima u kojima je žena shvaćena kao besplatna radna snaga u domaćinstvu, u kojima je prisiljena raditi najslabije plaćene poslove, u kojima je tretirana kao seksualni objekt i često izlagana nasilju, Crvena akcija, umjesto kurtoaznih djeljenja karanfila, poziva na borbu protiv patrijarhata i kapitalizma koja će naposljetku rezultirati rodnim i klasnim oslobođenjem.
http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=244:obiljeen-meunarodni-dan-ena&catid=36:crvena-akcija&Itemid=56
Prema izvještajima iz medija, neki predstavnici seljaka noćas su s ministrom potpisali sporazum nakon kojeg bi se seljaci trebali povući s prometnica i završiti osmodnevne prosvjede. Suprotno onome kako je taj sporazum predstavljen u medijima, nije riječ ni o kakvom “sretnom završetku” ili “kompromisnom rješenju”, nego samo o konačnom slomu herojskog otpora seljaka. Otpor su slomile ujedinjene snage profesionalnih lažljivaca (političara), seljačkih “predstavnika”, buržujskih medija, a ni pendreci nisu igrali malu ulogu. Nakon što su ih jučer prebili “čuvari reda i mira”, noćas su ih izdali “njihovi predstavnici” koji su potpisali nešto za što su im seljaci izričito rekli da ne smiju prihvatiti. Kao što smo već izvještavali, seljački prosvjedi jedan su od najsjajnijih primjera beskompromisne borbe u teškim uvjetima.
Seljaci su od početka svjesni opasnosti izdaje raznih predsjednika udruga koji se lako dogovore s ministrom, ali teže poštuju interese onih koje tobože predstavljaju. Ovaj osmodnevni prosvjed zato je do sad u najvećoj mjeri imao vaninstitucionalni karakter, jer su se pregovarači i predstavnici birali u većoj mjeri izvan tradicionalne hijerarhije i s jasnim ograničenjima da ne potpisuju ništa što nije dogovoreno “na terenu”. Unatoč pritiscima, unatoč zimi i batinama, seljaci su pokazali veliku hrabrost i odlučnost, ali i sposobnost u organiziranju. Slamanje otpora zato je tražilo velike napore državnih aparata. Prvo su pronašli dovoljno naivne ili zlonamjerne “predstavnike” koje su mogli potkupiti sitnim obećanjima, zatim su mediji brzo proširili priču o kraju i odustajanju seljaka, te o tobože izborenom “kompromisu”, da bi naposljetku represivni aparati počeli prijetiti osvetom onima koji su sudjelovali u otporu. U satima nakon završetka prosvjeda, nekoliko osoba je privedeno na informativne razgovore, a premijerka i predstavnici “čuvara reda” govore o tome kako se neće tolerirati nasilje. Ne, gospodo policajci, mi nećemo tolerirati vaše nasilje, a nećemo vam zaboraviti ni zločine protiv naroda. Ipak, ova epizoda nipošto nije i kraj priče. Polovične isplate i obećanja o isplati “do lipnja 2011.” možda mogu privremeno umiriti nekoga, ali to je tek početak uništavanja poljoprivrede u Hrvatskoj, a ta politika vlasti još će izazvati mnoge otpore. Toga su jako dobro svjesni i kriminalci na vlasti. Oni znaju da će se seljaci vratiti, a ni student ii radnici neće vjećno šutjeti. Njihov jedini odgovor na to su veće ovlasti batinašima koji bi na borbu za prava trebali odgovoriti pendrekom. Neka im njihovi pendreci, ni sve vojske batinaša kapitalistima i političarima neće biti dovoljne da nas zaustave u borbi za pravdu.
http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=243:slom-seljakog-otpora-i-faizacija-drave&catid=34:hrvatska&Itemid=58
ponedjeljak, ožujak 8, 2010
by Joseph Halevi There is now a general crisis in Europe without a visible or credible way out. It is clearly evidenced by the continuous flare-up of hotspots of tension: from Greece to the Iberian Peninsula and back, and then onto increasingly less veiled allusions to Italy and a dramatic about-face of Paris.
Until just over a month ago, Sarkozy was convinced that he could delay, till 2012-13, the reduction of the French deficit to the levels required by the Maastricht and Dublin parameters. Now he speaks of a rapid return to the Maastricht-Dublin levels in the short term. A specter of a new collapse haunts France facing Germany, the specter generated by the fear that the "markets," i.e. banks, might speculate on budget cuts that Berlin and Bonn, the Bundesbank and the ECB, would order the euro zone countries to enact.
Paris fears that the increasing public deficit will make the risk premium on French Treasury securities higher than that on German ones. In addition to the usual financial instability, such an event would undermine the position of the French ruling class in Europe, which has been crucial for its control -- increasingly ironclad from Jospin to date -- over France. The prospect, already on the horizon, therefore is to cut the budget, which will not eliminate the deficit, even if it's cut at the risk of aggravating the social crisis, but which will certainly reduce public services and jobs.
The French and German reactions to the Greek and Iberian situation once again highlight not only the role of financial "markets" (which, far from having been pacified, speculate on the Maastricht-Dublin criteria imposed by Germany) but also the absolute unsustainability of such pacts and of the European Monetary System.
The Greek story gave rise to an important debate in the Financial Times on the institutional aspect of this monetary system, a debate which, I think, has not been echoed in Italy. The debate was started on the 16th of February by none other than Otmar Issing, former Member of the Executive Board of the European Central Bank, who, as an economist, was the chief architect of the operational rules of the European Monetary Union (EMU) which gave birth to the euro.
Issing writes that a rescue of Greece is impossible due to legal and regulatory reasons, as it would destroy the axis that holds together the monetary union. The said axis is the rule that the euro zone member states are themselves legally responsible for dealing with their respective fiscal problems "of their own countries." For Issing, to help Greece would entail an unprecedented moral hazard of credibility for political reasons.
Let's read it together: "By its construction, Emu is a 'no transfers' community of sovereign states. Transferring taxpayers’ money from countries that obeyed the rules to those that violated them would create hostility towards Brussels and between euro area countries." In the introduction to his piece, Issing recognizes the inconsistency of the European Monetary Union: "In the 1990s, many economists -- I was among them -- warned that starting monetary union without having established a political union was putting the cart before the horse. Now the question is whether monetary union can survive without such a political union."
Issing is correct, except that, after underlining the institutional illogic underpinning the euro, he goes on to assert that the system can be maintained if you obey the rules, thus refusing to help Greece. The weakness of his conclusion has been seized upon by Padoa-Schioppa, who, with an air of innocence, proposes in the 19 February issue of the Financial Times that Europe therefore proceed to political unification, knowing full well that that is an anathema for France as well as for Germany.
It fell to the financier George Soros to cut to the chase instead. In an article published on the 22nd of February, he observes that the mode of European integration is patently flawed: no monetary system can function without the combined action of the Central Bank and the Treasury. And that is precisely what Europe lacks, frozen as it is in its current form. The flaw in the European system, says Soros, was demonstrated during the outbreak of the crisis in 2008, when each country had to rescue its own banks by altering the relative fiscal position in a highly unequal and asymmetrical context.
The financier highlights two important elements. The first is the case of Greece, where the drastic cuts are to produce a fall in demand and thus in income, consequently reducing the tax revenue, without however solving the problem. The second concerns Europe. Article 125 of the Treaty of Lisbon provides for coordinated aids, but there is no legislation governing them. Given Germany's opposition to "dipping into its own pocket" to help other European countries, Article 125 is destined to remain a dead letter.
The situation is aggravated by the activity of the markets for credit default swaps (CDS), risk insurance certificates, and hence speculation on the debt. The CDS speculate on failure, that is, default. The longer Greece is left alone, the more the speculators win -- until the explosion happens.
Neo-mercantilism, the subterranean reason for the inconsistency of the euro, is glaringly omitted in the aforementioned analyses. Germany is the heart of that neo-mercantilism. However, ragged micro-enterprises of Emilia and of northeast Italy, as well as French state-owned enterprises, also aspire to the same model. Both aspirations are bankrupt: France rarely realizes external surplus; and Italy doesn't even constitute a system, based as it is on dependence on exports to Germany and/or consumerist bubbles that inflate and deflate here and there in the world. The euro, divorced from fiscal policy, does not contribute to stability; rather it only serves to safeguard oligopolistic competition within Europe through wage deflation. The crisis is reshaping the neo-mercantilist relations, on which major interests concentrate.
The original article "Fragile Europa della sola moneta" was published by Il Manifesto on 28 February 2010. Translation by Yoshie Furuhashi.
http://mrzine.monthlyreview.org/2010/halevi060310.html
Pravo na krivnju
Nije sve dobro što se dobro svrši. Šestoro beogradskih anarhosindikalista odnosno njihovih simpatizera oslobođeno je optužbe za nešto što nisu počinili, akt međunarodnog terorizma. I to je dobro. Loše je međutim što smo pritom povjerovali da su oni stvarno nevini. Dakle, pravda je pobijedila, ali samo u sudnici. U stvarnosti učinjena je nepravda. Uskratili smo im pravo na krivnju. Mi, javnost koja im je u ime pravde priskočila u pomoć.
Nije slučajno
Hegel u “Fenomenologije duha” istaknuo da je samo kamen nevin. “Čak ni dijete”, dodatno je naglasio, kako ne bi bilo nikakva nesporazuma – nema činjenja bez krivnje, nevino je samo čisto nečinjenje, apsolutna pasivnost, čega je metafora spomenuti kamen. Istina, beogradski anarhosindikalisti nisu počinitelji zločina pravno kodiranog pojmom međunarodnog terorizma, ali nisu bili ni pasivni – “nevini” – promatrači svijeta i društva u kojem žive. A još manje su djeca, kako nas je pokušala uvjeriti strategija njihove javne obrane: Da je tu riječ o mladim ljudima, gotovo djeci, da su neki od njih jedva punoljetni, devetnaest da im je godina tek, a mladi ljudi, znamo to oduvijek, osjetljivi su na nepravdu, pa se olako i naivno pobune protiv iste, kao onomad ljevičarski šezdesetosmaši,
you know, “mlado ludo, ne zna što radi”.
Strategija infantilizacije
Problem sa strategijom infantilizacije nije samo u tomu što sasvim odrasle, punoljetne ljude degradira kao subjekte javnog mišljenja i djelovanja, omalovažava njihove političke stavove i obezvrjeđuje njihov aktivistički angažman. Diskurzivni učinak ove strategije još je pogubniji po javnost samu. Doista, zapitajmo se, čiji je to pogled koji u beogradskim anarhosindikalistima vidi nevinu djecu, koja se ne mogu pozvati na odgovornost za svoja (ne)djela? Pogled subjekta koji nam poručuje da je borba protiv društvene nepravde djetinjasta iluzija, nešto poput dječje bolesti koja će odrastanjem nestati; da je dakle društvena nepravda nešto s čime se rađamo, živimo i umiremo, nepromjenjiva konstanta naše stvarnosti, normalnost na koju se navikava; ali također, da je uvid u tu istinu izraz zrelosti, objektivnosti, mudrosti, javne kompetentnosti. Ukratko, pogled oportunizma kao optimalnog modela društvenog ponašanja. Ako ga prihvatimo kao pogled liberalno demokratske javnosti, onda ta javnost nije samo dovela u pitanje normativna načela na kojima počiva, nego je postala parazitom, štoviše, suučesnikom loše stvarnosti.
Ali pozor: problem nije u takozvanom ljudskom materijalu, u ovom ili onom lošem, oportunističkom karakteru koji je uzurpirao mjesto subjekta liberalno demokratske javnosti. Advokat
Srđa Popović, branitelj okrivljenika u beogradskom procesu, možda je najveći uzor građanske hrabrosti u borbi za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, karakter kojemu se može pripisati sve samo ne oportunizam. Pa ipak, i on je “nasjeo” strategiji infantilizacije svojih branjenika. Problem je, dakako, u onom nadosobnom, ideologiji. Ideal ljudskih prava koji je svojedobno pokretao politiku otpora totalitarizmu iscrpio je svoj emancipacijski potencijal. Bolje rečeno, povijesne pretpostavke koje su politici ljudskih prava svojedobno garantirale moralni prestiž i mobilizacijsku snagu, činile je opće razumljivom, poželjnom i perspektivnom, urušile su se. To se u prvom redu odnosi na ideološke mehanizme univerzalizacije ljudskih prava, ideju društvenog totaliteta u okviru suverene nacionalne (socijalne) države, kao i njezinu nadnacionalnu ekstenziju, ideju jednog svima zajedničkog svijeta. Zvuči jezovito, ali to nije razlog da se ne kaže: nema više ljudi kao društvenih bića, ni svijeta kao jedinstvenog horizonta njihove povijesne realizacije. Njihovo mjesto zaposjeli su svakovrsni identiteti u permanentnoj borbi za međusobno priznanje (u utopiji multikulturalne tolerancije), odnosno do međusobnog uništenja (u stvarnosti jedne Bosne i Hercegovine), uključujući tu i globalni “sukob civilizacija”. U svijetu dakle u kojem su identiteti pojeli ljude, politika ljudskih prava ostala je bez adresata, a time i bez svoje performativne moći.
Jedna od formi njezine dekadencije ogleda se u posvemašnjoj dominaciji takozvane juridičke svijesti, ideologije koja antagonističku, dakle političku istinu povijesne stvarnosti reducira na jednostavni odnos počinitelja i nevinih žrtava, strukturiran prema pravnom obrascu. Ona percipira stvarnost ne iz političke, nego iz forenzičke perspektive kao da je ova leš koji pruža korisne informacije za sudski postupak. Upravo iz te posthistorijske i postpolitičke perspektive beogradski anarhosindikalisti ukazuju nam u svojoj djetinjoj nevinosti koja vapi za zaštitom starijih – liberalno demokratske javnosti koja ih je oslobodila državnog zatvora samo zato da bi ih kao nezrele, neodgovorne balavce stavila pod svoje tutorstvo, dakle oduzela im riječ. Kako se naposljetku pokazalo, izvući šestorku iz zatvora i nije bilo tako teško. Daleko teže je obraniti ih od njihovih branitelja. Zato im najprije treba dokazati krivnju.
Stara škola kapitalizma
Veći dio javnosti još ne zna da su prošle godine članovi anarhosindikalističkog pokreta, ne samo iz Beograda, sudjelovali kao glumci u jednom filmu, u dokudrami
Želimira Žilnika “Stara škola kapitalizma”, u kojoj su igrali sami sebe. Među njima, i oni kasnije optuženi za međunarodni terorizam. U jednoj sceni filma režiser i jedan od najpoznatijih disidenata bivše Jugoslavije
Lazar Stojanović, u ulozi povratnika iz Amerika, bogataša koji iskupljujući se za nebrigu prema svojem sinu daje novac njegovim prijateljima, anarhosindikalistima, učini klasični lapsus. On im kaže: “Vi ne mora meni da kažete što vi imate nameru da
uništite s tim novcem.” Naravno, htio je reći –
učinite. Taj lapsus odmah je isprovocirao jasan odgovor: “Naša revolucionarna politika je politika destrukcije. Mi želimo da uništimo staro, onu politiku koja je izjednačavala komunizam s nacizmom.”
U filmu u kojem, još jednom, glume sami sebe, oni otvoreno zagovaraju oružanu revoluciju i terorizam. Odglumili su oružanu otmicu. Na primjedbu, izrečenu u filmu, da će ista u javnosti biti prikazana kao kriminalni akt,
Ratibor Trivunac, jedan od optuženih za međunarodni terorizam, odgovara: “Pa šta, normalno, uvek će revolucionarne akcije biti predstavljene kao kriminalni akt u očima buržoazije i buržoaskih medija, to nije ništa novo. Svaki pokušaj da se ljudi brane će biti prikazan kao kriminalni akt. Sedamdeset posto ljudi u Francuskoj podržava otimanje šefova koji otpuštaju radnike u globalnoj krizi.” U dokumentarnom dijelu filma vidimo Trivunca kako za posjeta potpredsjednika Sjedinjenih Država
Joea Bidena pali američku zastavu, zbog čega je, ne u filmu nego u stvarnost, bio osuđen na deset dana zatvora. U jednoj sceni, također dokumentarnoj, vidimo ga kako izlazi iz zatvora u Padinskoj skeli, iz kojeg je nedavno ponovo pušten.
U tomu je dakle krivnja. U eksplicitnoj artikulaciji potrebe i volje za – lijevim – političkim nasiljem.
Naravno, liberalno demokratska javnost ponovno će zaštitnički inzistirati na nevinosti: Ali to je samo film, umjetnička fikcija, uzeti taj stav zaozbiljno značilo bi dovesti u pitanje slobodu umjetnosti, pogaziti autonomiju kulturne sfere, ponovo oživjeti totalitarizam, itd. Drugim riječima, nasilje postoji samo u umjetničkoj fantaziji, u stvarnosti ga nema, u stvarnosti je, kako se izrazio Srđa Popović, “omladina odlučila da napravi malo vatrometa”. Ali upravo u toj logici je ideološka zamka. Jer istina je upravo suprotna.
Žilnikova “Stara škola kapitalizma” razotkriva stvarnost kakva ona jest: svima već dobro poznatu mračnu stranu naše postkomunističke tranzicije, istinu kriminalne – i nasilne – privatizacije, realnu bespomoćnost izdanih, odbačenih, poniženih i pauperiziranih radnih masa, realni učinak aktualnog desnog nasilja, njegov
modus operandi, tj. neoliberalni
outsourcing državnog nasilja, njegovu reartikulaciju u sferi privatne inicijative, terora desnog civilnog društva. Što se pak lijevog političkog nasilja tiče, Žilnikov film ga uopće ne zaziva. Naprotiv, on dokumentira njegovu realnu nemogućnost – u klasičnom kodu solidarizacije napredne inteligencije s radničkom klasom. Film prikazuje školu kapitalizma na čijim ispitima je lijevo političko nasilje palo: radnici kojima anarhisti priskaču u pomoć na kraju ih izdaju. Upravo je Trivunac jedina žrtva nasilja u tom filmu. Na kraju ga ubijaju samoorganizirani poduzetnici, dok radnici šutke pristaju zaboraviti taj zločin.
U Žilnikovom filmu suočeni smo s istinom stvarnosti koju je u njenim najvažnijim segmentima oblikovalo ničim ograničeno desno nasilje. U posljednjih dvadeset godina desni je teror uspostavio i legitimirao sve vladajuće elite na bivšejugoslavenskom prostoru, definirao kako njihove međusobne odnose, odnosno njihov položaj u kontekstu globalne hegemonije, tako i lokalne odnose dominacije, posebice u sferi proizvodnje odnosno vlasništva nad svekolikim nekad nacional(izira)nim dobrima, uključujući sve proizvodne kapacitete i prirodna bogatstva. U tom istom razdoblju i prostoru lijevo političko nasilje može se pohvaliti tek jednim slučajem samosakaćenja, jednim odsječenim radničkim prstom, prije u tradiciji
performance arta, nego komunističkog totalitarizma ili terorističkih akcija RAF-a odnosno talijanskih Crvenih brigada.
Izlazak iz Pandorine kutije
Krivnja je anarhosindikalista u tomu što su javno provalili ovaj stravičan nesrazmjer i tako razotkrili ideološki učinak jednog od glavnih normativnih načela na kojem se temelji liberalno demokratska javnost, načela posttotalitarne ekvidistance spram oba vida političkog terora, lijevog i desnog. Ovdje u pogledu dobrohotne, tolerantne, brižne javnosti, a ne u Žilnikovu filmu, je mjesto fikcije koja podupire i perpetuira lošu stvarnost, legitimira i normalizira terorom uspostavljene odnose dominacije.
Naposljetku, strategija infantilizacije anarhosindikalista, na kojoj je liberalno demokratska javnost izgradila njihovu obranu od države, nije u suprotnosti nego upravo u harmoniji sa stavom državnog tužitelja. Obje strane se naime slažu da imaju posla s djecom. Jer samo tako se može objasniti
overeaction države. Njezino nasilje, monstruozna optužba za međunarodni terorizam, ima naravno preventivni karakter. To je nasilje jednog Krona koji, u strahu da će mu oni doći glave, proždire svoju djecu. To je teror društva koje je upropastilo budućnost svojoj djeci, koje ih je – ni za šaku škuda – prodalo u dužničko ropstvo, koje ih je kao novovjekovni danak u krvi ispratilo u plaćeničke falange globalnih gazda, da umiru i ubijaju za njihove interese i dovijeka čeprkaju po mrvicama ispod njihovih stolova. To je teror iz straha, teror onih koji znaju da su krivi.
Da zaključimo: beogradska šestorka nije otvorila nikakvu Pandorinu kutiju. Naprotiv, ona nas je podsjetili da je ta kutija zla i nasilja čvrsto zapečaćena – zajedno s nama u njoj. Naivan je svatko tko vjeruje da se iz nje može izaći, a da se ona pritom ne razbije.
Novosti
|
|
|
Tvrdnja da pokojnom ekonomistu pripadaju zasluge za građevinske propise te zemlje pokazuje neznanje o Čileu prije državnog udara 11. 9. 1973. |
| 7. ožujka 2010 |
|
Sve otkako je deregulacija izazvala u septembru 2008. opći svjetski slom, te su svi ponovo postali kejnzijanci, nije bilo lako biti fanatičan sljedbenik pokojnog ekonomista Miltona Friedmana. Njegov je zaštitni znak fundamentalizma slobodnog tržišta bio tako široko diskreditiran da je njegovim obožavaocima postalo očajnički važno da na svoj konto upišu neke ideologijske pobjede, ma kako nategnute.
Evo osobito neukusnog primjera. Jedva dva dana pošto je Čile pogodio katastrofalan potres, kolumnist Wall Street Journala Bret Stephens obavijestio je svoje čitaoce kako "iznad Čilea jamačno zaštitnički lebdi duh Miltona Friedmana" jer, "dobrim dijelom zahvaljujući njemu, ta je zemlja izdržala tragediju koja bi negdje drugdje prešla u apokalipsu... Nije slučajno što su Čileanci živjeli u kućama od opeke – a Haićani u kućama od slame – kada je došao vuk i pokušao ih otpuhati."
Po Stephensu, radikalne mjere politike slobodnog tržišta što su ih čileanskom diktatoru Augustu Pinochetu bili propisali Milton Friedman i njegovi zloglasni "Chicago Boys" jesu razlog što je Čile prosperitetna nacija sa "zakonima o gradnji među najstrožima u svijetu".
S tom teorijom postoji prilično krupan problem: čileanski moderni zakon o seizmičkoj gradnji, napisan tako da građevine mogu izdržati potrese, usvojen je 1972. godine. Ta je godina enormno značajna jer je to bilo godinu dana prije no što je Pinochet prigrabio vlast krvavim državnim udarom uz potporu SAD. To znači da, ako postoji osoba kojoj pripada zasluga za taj zakon, to nije ni Friedman niti Pinochet, nego Salvador Allende, demokratski izabrani čileanski predsjednik socijalist. (Zapravo, zasluge pripadaju mnogim Čileancima, jer su ti zakoni bili reakcija na cijelu povijest potresa, a prvi je zakon bio usvojen još 1930-ih godina.)
Međutim, doista je značajno što je taj zakon donesen čak i u uvjetima pogubnog ekonomskog embarga ("neka im privreda vrišti", glasovito je zarežao Richard Nixon kada je Allende pobijedio na izborima 1970.). Zakon je kasnije noveliran u toku devedesetih godina, dobrano nakon što su Pinochet i Chicago Boys konačno otišli s vlasti i obnovljena je demokracija.
Nikakvo čudo: kako ističe Paul Krugman, Friedmanov je stav spram zakonâ o gradnji bio ambivalentan, jer je smatrao da su i oni uplitanje u kapitalističku slobodu.
Što se tiče argumenta da je fridmanovska politika razlog što Čileanci žive u "kućama od opeke" a ne od "slame", očevidno je da Stephens ne zna ništa o Čileu prije državnog udara. Čile iz 1960-ih imao je najbolji zdravstveni i obrazovni sistem na kontinentu, kao i živahan industrijski sektor i brzo rastuću srednju klasu. Čileanci su imali povjerenja u svoju državu, i baš su zbog toga bili izabrali Allendea da taj projekt vodi još dalje.
Nakon udara i Allendeove smrti, Pinochet i njegovi Chicago Boys su učinili sve što su mogli da demontiraju čileanski javni sektor, rasprodajom državnih poduzeća i drastičnim reduciranjem financijske i trgovinske regulative. U tom je razdoblju stvoreno enormno bogatstvo, ali uz strašnu cijenu: do početka osamdesetih, Pinochetove političke mjere po Friedmanovim receptima prouzročile su rapidnu deindustrijalizaciju, deseterostruki porast nezaposlenosti i eksploziju rasta izrazito nestabilnih gradova od daščara. Također su dovele do krize korupcije i zaduženosti, tako teške da je 1982. Pinochet bio prisiljen otpustiti svoje ključne savjetnike Chicago Boys i nacionalizirati nekoliko velikih dereguliranih financijskih institucija. (Zvuči poznato?)
Srećom, Chicago Boys nisu uspjeli poništiti sve što je Allende bio postigao. Nacionalna kompanija za bakar, Codelco, ostala je u državnim rukama, čime je osiguran priljev bogatstva u javne fondove i spriječeno da Chicago Boys potpuno preuzmu čileansku privredu. Također im nije uspjelo uništiti Allendeov čvrsti zakon o gradnji, a na tom bismo ideologijskom previdu svi morali biti zahvalni.
prev. sd
(objavljeno u guardian.co.uk, 3. 3. 2010.)
ZamirZine
|
Razvoj sredstava za proizvodnju je već u XIX veku eliminisao prednost muškaraca na tržištu radne snage. Nove mašine su potčinile kapitalu sve članove radničke porodice nezavisno od pola i dobi, dok ženska radna snaga postaje dominantna za vreme Prvog svetskog rata, kada na radnim mestima žene zamenjuju muškarce koji su na frontu. Želja za stvaranjem što većeg viška vrednosti je dovela i do pogoršanja uslova rada, pa je tako u martu 1911, izbio požar u njujorškoj fabrici Triangle Shirtwaist, gde je poginulo 146 tekstilnih radnika od kojih su većina bile žene.
Istorija 8. marta kao međunarodnog dana ekonomskih, političkih i socijalnih dositignuća žena, odnosno borbe žena protiv eksploatacije, počinje upravo borbom njujorških tekstilnih radnica, koje su 8. marta 1857. izašle na ulice i demonstrirale zbog loših uslova rada i niskih plata. Ove demonstracije rasterala je policija, ali su tekstilne radnice rešene da se izbore za svoje zahteve, ubrzo nakon toga napravile sindikat. Pola veka kasnije, 8. marta 1908, 15.000 žena marširalo je kroz Njujork tražeći kraće radno vreme, bolje plate i kvalitetnije uslove života, a od 1910. 8. mart počinje da se organizovano obeležava kao Međunarodni dan žena.
Usled bezočne pljačke, pod nazivom privatizacija, tekstilna industrija je, kao i gotovo sve druge u Srbiji, propala, a položaj radnika i radnica je zastrašujući. Preko milion ljudi je nezaposleno od čega više od polovinu nezaposlenih čine žene. Tu nije uračunata armija radnika koji su u radnom odnosu, ali godinama nisu dobili platu. Danas je 40.000 žena manje zaposleno nego 2001. godine. Žene zarađuju 8,5 odsto manje od muškaraca. Pored masovne nezaposlenosti, prezaduženosti, niskih i neredovnih plata njima se uskraćuju elemetnarna prava i slobode, kao što su pravo na sindikalno organizovanje, osmočasovno radno vreme, zdravstveno osiguranje, pa čak i pravo na život! U fabrici municije "Prvi partizan" iz Užica, zbog očigledne nebrige države, u septembru prošle godine došlo je do eksplozije u kojoj je stradalo šest žena.
Glavna prepreka emancipaciji žena je želja vladajuće klase za što nesmetanijom eksploatacijom, a jedini put do emancipacije je udruženo aktivno učešće radnica i radnika u revolucionarnoj borbi. Osim što su pod jarmom kapitala, žene su pod jarmom patrijarhalnog društva i često su žrtve seksizma koji je, kao i npr. rasizam ili homofobija, samo sredstvo kapitalizma koje vrši podelu radničke klase, na osnovu suštinski nebitnih razlika, unoseći razdor u nju i time sprečavajući efikasnu borbu protiv eksploatatora.
Sva značajna poboljšanja koja su žene ostvarile i standarde koje su postavile kroz istoriju, kao što su skraćenje radnog vremena, pravo na jednaku platu sa muškarcima, zaštita na radu, pravo na abortus, pravo na obrazovanje, seksualne slobode itd, ostvarile su prvenstveno kroz klasnu borbu u okviru radničkog pokreta!
Građanska ženska udruženja potpuno zanemaruju ili skrivaju ekonomski aspekt, odnosno klasnu podvojenost i zbog toga je njihova aktivnost svedena na uzaludno lobiranje za poštovanje "ljudskih prava" i nominalne ravnopravnosti koja u klasnom društvu nikada ne može biti suštinska. Od svih prava, vladajuća klasa neprikosnoveno čuva samo privatnu svojinu - osnovu svake diskriminacije, ugnjetavanja i izrabljivanja. Zato je borba za ravnopravnost žena, jedino moguća kao jedno sa borbom protiv gazda i političara, protiv kapitala - za slobodarski komunizam.
Jedino u sklopu aktivnog učešća radnica u borbi protiv kapitalizma može se dosledno obeležiti ovaj praznik. Davanje bilo kakvog drugačijeg konteksta predstavlja najbezobraznije ismevanje žena koje su pre više od 150 godina protestovale u Njujorku, ali i svih drugih koje su se kroz istoriju borile za istinsku jednakost i ravnopravnost.
Sekretarijat Sindikalne konfederacije "Anarhosindikalistička inicijativa" (ASI),
sekcije Međunarodnog udruženja radnika i radnica
četvrtak, ožujak 4, 2010
| četvrtak, 04 Ožujak 2010 14:55 |
|
Već četvrti dan traju blokade prometnica i seljački prosvjedi na otvorenom po cijeloj kontinentalnoj Hrvatskoj. Razmjeri i brzina širenja bunta neodoljivo podsjećaju na prošlogodišnje studentske blokade. Iako su neke seljačke udruge stale uz prosvjed, očito je kako udruge ne mogu kontrolirati ni predstavljati prosvjednike. Seljaci eksplicitno odbijaju da korumpirani seljački birokrati i političari pregovaraju o njihovim sudbinama. O razini razočaranja u tradicionalne seljačke institucije svjedoči i jučerašnje masovno simboličko spaljivanje članskih iskaznica Hrvatske seljačke stranke. Kada je Vlada u sklopu „mjera štednje“ najavila smanjenje poljoprivrednih subvencija za čak 40% malo tko je očekivao ovakve razmjere seljačkog otpora.
Seljaci su već navikli na probleme sa subvencijama koje u najvećoj mjeri nisu isplaćene još ni za 2008. godinu. Međutim, ovo smanjenje prisililo je seljake da jednostavno izračunaju kako im je tim smanjenjima onemogućena ekonomski održiva proizvodnja. Poljoprivredna subvencija nije nikakav poklon seljacima ili posebna državna zaštita. Poljoprivredna proizvodnja nije tržišno održiva ni u Zapadnoj Europi, zbog čega sve države, a pogotovo najbogatije zemlje izdvajaju izrazito velika sredstva za svoju poljoprivredu. Smanjenje subvencija tako znači uništavanje domaće proizvodnje hrane, što izravno pogoduje proizvođačima iz Zapadne Europe koji uz velike subvencije svojih matičnih država mogu plasirati jeftine proizvode na naše tržište. Takvo pogodovanje stranim proizvođačima je posljedica velikih pritisaka koje institucije EU vrše na Hrvatsku i sulude politike naše vlade koja na te pritiske pristaje. Iako Vlada ovo smanjenje subvencija objašnjava potrebnom štednjom u periodu ekonomske krize, to objašnjenje je očito licemjerno jer su nedavni potezi pokazali kako je Vlada unatoč krizi spremna izdvojiti velika sredstva za spašavanje profita krupnih kapitalista. Smanjenje poljoprivrednih subvencija nije mjera štednje nego mjera pogodovanju krupnom kapitalu, domaćem i stranom, a sve na štetu malih proizvođača i radnika. Slične mjere smanjenja ili čak potpunog ukidanja poljoprivrednih subvencija predlaže i opozicija. Koliko se vlasti boje širih prosvjeda pokazuju i namjerama sitnog potkupljivanja, prvo mljekara, a onda i ponuda isplate u repromaterijalima, ali i jeftini pokušaji medijskog diskreditiranja cijelog prosvjeda. Zato hrabri činjenica da seljaci u svom otporu ne posustaju i za ponedjeljak najavljuju veliki desant traktora na Zagreb.
Crvena akcija
|
Sindikalne igrice
Dalmatinski val blokada poduzeća "privremeno" je zaustavila sindikalna podružnica GP Dubrovnik
Radnici građevinskog poduzeća Dubrovnik su u četvrtak 4. ožujka oko 8 sati, nezadovoljni neuspjehom pregovora gradonačelnika, vjerovnika i sindikalnih predstavnika s Upravom tvrtke PGM Ragusa u sklopu koje posluju, odlučili samoorganizirati se i blokirati PGM- ov kamenolom Dubac.
Blokada je s više kamionima i kombijima obavljena bez i jednog incidenata, a ogorčeni radnicxi koji su zadnju plaću primili za studeni prošle godine odlučni su sdo daljnjeg spriječiti svaki ulaz i izlaz iz kamenoloma koji se nalazi samo 5 km jugoistočno od Dubrovnika.
Na Dubcu se nalazi 40- 50 radnika koji ne dozvoljavaju ni bilo kakav rad unutar kamenoloma. Istodobno, u pogonu "Mehanizacije" u Komolcu gdje je u utorak počeo štrajk građevinara, kao i na svim ostalim gradilištima na kojima je GP morao prema odluci vlasnika zaustaviti sve radove, aktivna su dežurstva radničkih straža koje ne dozvoljavaju odvoženje bilo kojeg stroja iz kruga bilo kojeg skladišta i gradilišta.
Neslužbeno, od radnika smo doznali kako je jedan od odlučujućih povoda za blokadu kamenoloma bila izjava većinskog pojedinačnog dioničara PGM Raguse
Iva Kralja koji je zadnjeg dana pregovora radnike prozvao "krivcima za stečaj GP Dubrovnika":
"Razočarani smo iako ne i iznenađeni. No, radnici će u blokadi biti sve do isplate zarađenih plaća koje su nam zadnji put isplaćene za mjesec studeni 2009. godine", ističe sindikalni povjerenik GP- a
Damir Vlahinić.
Inače, povjerenik SSSH za Dubrovačko- neretvansku županiju
Ivo Bratičević još je na pregovorima upozorio vjerovnike i Upravu PGM Raguse kako se "strpljenje radnika pri kraju te ne zna do kada će se njihovo ogorčenje moći kontrolirati":
"Dio vjerovnika je već dolazio po strojeve da ih odveze, ali su ih radnici uspjeli odgovoriti od toga. No, ne znam što će dalje biti, strah me da će pasti krv. Jer, radnicima su djeca gladna i u pitanju je gola egzistencija. Oni samo traže da rade I isplatu onog što su zaradili " rekao je tada Bratičević.
Štrajk privremeno prekinut
Medji su u četvrtak oko 11,30 sati telefax- porukom sindikalne podružnice GP Dubrovik pri Sindikatu graditeljstva Hrvatske izvješčeni kako se "u četvrtak u podne privremeno prekida štrajk i sve ostale od strane Sindikata pokrenute industrijske akcije točno u 12 sati".
Sindikat je izvjestio o pokretanju stečajnog postupka nad GP- om te svim vjerovnicima predložio da ih podrže u prijedlogu za provedbu stečaja s preustrojem. Također, sindikat će o Grada zatražiti da se radnicima isplati jednokratna socijalna pomoć.
Vrijeme je za odupiranje tajkunima
Radnici Jadranske pivovare pozivaju dalmatinske kolege da učine isto što i oni- preuzmu vlast u tvornicama koje ustvari i jesu njihove
Kada se u četvrtak, točno u sedam sati ujutro, direktor vranjičke Jadranske pivovare
Nenad Buljan pojavio pred vratima tvornice koju vodi- naišao je na zaključanu kapiju. Baš kako su dan ranije i najavili, radnici Pivovare, jedine u Dalmaciji, preuzeli su vlast u tvornici i svojeg direktora više direktorom ne drže, stoga mu i nisu odobrili ulazak u tvornički krug.
Buljan je pozvao policiju, ali, kako je ustvrdio - ne da bi nasilno spriječio radnike u njihovoj namjeri, već kako bi imao "crno na bijelo" zbog čega nije mogao doći na posao.
"Radnici misle kako zaključavanje prostora mogu riješiti svoj problem, ja osobno ne vjerujem u to, kazao nam je Buljan, koji se nakon što je policija sastavila zapisnik", udaljio i otišao kući.
"Pozivamo radnike svih dalmatinskih tvornica koje još uvijek na jedvite jade rade, Mljekara, Dalmacija vino, Željezara, da urade isto što i mi, preuzmu vlast u tvornicama koje jesu njihove", kazao nam je
Goran Domljanović, povjerenik Sindikata PPDIV za Pivovaru.
"Digni se Dalmacijo na noge, vrijeme je za oduprijeti se tajkunima", ustvrdio je.
Sve što pivari od svojeg većinskog vlasnika, slovenske Pivovarne Laško, traže - jest da im se netko iz Uprave osobno obrati, jer, kako tvrde, u deset godina - nikada nitko nije stupio na vranjičko tlo.
Traže da im se kaže istina o njihovoj sudbini, te da se nabave sirovine za nastavak proizvodnje, jer, ustraju u tvrdnji - njihov je proizvod kvalitetan i tražen, dakle za njeg na tržištu ima mjesta.
Dok se njihovim zahtjevima ne udovolji, radnici Jadranske pivovare će 24 sata dnevno dežurati u tvorničkom krugu, nastvaviti će s proizvodnjom dokle god bude sirovina...